Europska konvencija o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda

UVOD
Europska konvencija o zaštiti ljudskih prava i osnovih sloboda je usvojena od strane Vijeća Europe. Ta organizacija je najstarija europska asocijacija za međunarodnu i parlamentarnu suradnju i za promicanje i zaštitu ljudskih sloboda i prava. Konvencija je potpisana 04. studenog 1950. godine , a na snagu je stupila 03. rujna 1953. godine.  Razlog da se donese ovakav jedan dokumen je u spoznaji da, nakon usvajanja Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima će biti potrebno dugo vremena da se uspostave instrumenti čija je svrha Deklaracija dobije karakter ugovorne obaveze. U svom prvobitnom obliku Europska konvencija je garantirala samo tradicionalna politička i građanska prava, no ona je kasnije priširivana protokolima na pojedina ekonomska i socijalna prava. Konvencija predviđa mogućnost ograničenja navedenih prava i sloboda u vidu derogacije i rezerve. Kod velikog broja država Konvencija uživa status unutrašnjeg prava i stoga prava garantirana Konvencijom se primjenjuju na domaćem i međunarodnom nivou.

1. EUROPSKA KONVENCIJA O ZAŠTITI LJUDSKIH PRAVA I OSNOVNIH SLOBODA
1.1.Sadržaj i cilj Europske konvencije
Europska konvencija o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda obuhvata širok krug građanskih i političkih prava. Dopunjena je sa više svojih protokola,1 ona se danas smatra najkvalitetnijim i najefikasnijim međunarodnim ugovorom o ljudskim pravima u svijetu. Autoritativnost ove konvencije proizlazi i iz njene principijelne opredijeljenosti za što potpunije ostvarivanje ljudskih prava utvrđenih u Univerzalnoj deklaraciji i ljudskim pravima Organizacije ujedinjenih nacija. Već u svojoj preambuli donosioci Konvencije se deklarišu da su, upravo vođeni istinskim duhom političkih ideala i tradicije poštovanja slobode i vladavine prava utvrđenih Univerzalnom deklaracijom. Pri tome se posebno proklamira da se ključne vrijednosti pravde i mira u svijetu najbolje održavaju:

•     efikasnom političkom demokracijom i
•     zajedničkim shvaćanjem i poštivanjem ljudskih prava.

Konvencijom su propisane mnoge obaveze država koje su je usvojile i onih država koje joj pristupe, među kojima posebno treba imati u vidu sljedeće:

•     obavezu država članica Konvencije da svim ljudima pod njihovom jurisdikcijom omoguće nesmetanom uživanje njihovih prava i osnovnih sloboda, najmanje u kapacitetu utvrđenom Konvencijom;
•     obavezu država članica da otklone svako kršenje prava i sloboda zaštićenih ovim aktom, te
•     obavezu država članica da svojim građanima, nevladinim organizacijama, drugim grupama pojedinaca, kao i strancima koji borave na njihovoj teritoriji, omoguće nesmetan postupak pred Europskim sudom za ljudska prava, u onim slučajevima kada oni smatraju da su njihova prava i slobode bili narušeni od strane organa javne vlasti određene države.