FISKALNA ANALIZA

1

Fiskalni kapacitet

Pod fiskalnim kapacitetom podrazumevamo ekonomsku (finansijsku) sposobnost jedne  nacionalne 
privrede, privredne oblasti ili grane, preduzeća ili pojedinca da podnose fiskalno opterećenje, a da pri 
tome ne ugrozi njihovu sposobnost za normalno odvijanje proširene reprodukcije.

1

  Iz ove definicije 

vidimo da u finansijskoj analizi možemo govoriti o opštem, globalnom fiskalnom kapacitetu na planu 
čitave nacionalne privrede i parcijalnom ili pojedinačnom fiskalnom kapacitetu ako ga analiziramo sa 
aspekta jedne privredne oblasti, grane, regiona ili privrednog preduzeća.  

Opšti ili globalni fiskalni 

kapacitet

  predstavlja ukupnu ekonomsku sposobnost nacionalne privrede, čiji je osnovni pokazatelj 

visina nacionalnog dohotka po glavi stanovnika. U praktičnoj finansijskoj analizi fiskalni kapacitet 
možemo izračunati služeći se bruto i neto metodom. 

Bruto metod

 izračunavanja fiskalnog kapaciteta 

znači izračunavanje na osnovu deljenja društvenog proizvoda sa ukupnim brojem stanovnika, dok bi 

neto fiskalni kapacitet

  predstavljao  

per capita

  nacionalni dohodak. Zatim, opšti ili globalni fiskalni 

kapacitet možemo iskazivati u nominalnim i realnim vrednostima, u zavisnosti od toga da li društveni 
proizvod ili nacionalni dohodak izračunavamo po tekućim ili stalnim cenama. Prema tome, jedna 
nacionalna   privreda   imaće   veći   fiskalni   kapacitet,   ukoliko   je   i   njen   nacionalni   dohodak   po   glavi 
stanovnika veći od druge nacionalne privrede sa kojom se uporedjuje.

Pored opšteg ili globalnog fiskalnog kapaciteta postoje pojedinačni ili parcijalni fiskalni kapaciteti, 
koji   su   veoma   značajni   za   finansijsku   i   ekonomsku   politiku   zemlje.   Oni   pokazuju   ekonomsku 
sposobnost jedne privredne grane, jednog regiona, jedne privredne jedinice i pojedinca, što je od 
velikog   značaja   za   izračunavanje   koeficijenta   fiskalne   presije   i   fiskalnog   rezultata   u   sadašnjem   i 
narednom   vremenskom   periodu.   Ovakva   finansijska   analiza   predstavlja   osnovu   za   projektovanje 
opšteg i posebnog fiskalnog opterećenja, za planiranje visine fiskalne mase. To praktično znači da 
stopa rasta fiskalnog opterećenja treba da bude u skladu sa stopom rasta fiskalnog kapaciteta, ukoliko 
želimo da fiskalna politika ne ugrozi normalno odvijanje procesa proširene društvene reprodukcije. U 
tom smislu, fiskalna politika mora da vodi računa o integritetu relacije: fiskalni kapacitet -  fiskalno 
opterećenje - fiskalni rezultat.

U   savremenoj   ekonomskoj,   odnosno   finansijskog   analizi   fiskalni   kapacitet   kao   kategorija   dobija 
značajno mesto u ekonomskoj politici svake države. On se analizira i sa aspekta konjukturnih kretanja, 
odnosno u njegovoj dinamici se traže prostori za akcije i mere u pravcu korekture u ekonomskim 
kretanjima.

2

Fiskalno opterećenje

Pod fiskalnim opterećenjem podrazumevamo stvarni fiskalni teret jedne nacionalne privrede, oblasti, 
grane ili preduzeća u odredjenom vremenskom periodu. To znači da se fiskalno opterećenje može 
posmatrati kao globalno u odnosu na svoje procentualno učešće u neto ili bruto nacionalnom dohotku, 
odnosno kao parcijalno izraženo u procentu jednog parcijalnog dohotka.

2

 Fiskalno opterećenje može 

da se javi u različitim varijantama. Fiskalno opterećenje može da raste u različitim uslovima: kad brže 
raste nacionalni dohodak, kada nacionalni dohodak stagnira i kada nacionalni dohodak opada.

U prvom slučaju imamo istovremeni rast i fiskalnog opterećenja i nacionalnog dohotka, što znači da je 
došlo   do   porasta   javnih   funkcija,   koje   odgovaraju   potrebama   privrede,   jer   je   došlo   i   do   porasta 

1

 Perić, A.: Finansijska teorija i politika, Savremena administracija, osmo izdanje, Beograd, 1981., str. 372 

2

 Ristić, Ž.: Finansijska ekonomija, Savremena administracija, Beograd

nacionalnog   dohotka,   i   to   rast   nacionalnog   dohotka   je   bio   brži   od   rasta   fiskalnog   opterećenja. 
Očigledno je da se prilikom povećanja javnih funkcija ili intenziviranja postojećih vodilo računa o 
finansijskoj ekonomiji i odgovarajućim javnim funkcijama sa aspekta dinamike društvenog proizvoda. 
U drugom slučaju imamo da nacionalni dohodak stagnira, a fiskalno opterećenje raste. To znači da 
povećano fiskalno opterećenje služi za finansiranje novih javnih funkcija ili jačanje postojećih, ali to 
nema   pozitivno   dejstvo   na   rast   nacionalnog   dohotka.   Ovaj   analitički   pokazatelj   treba   da   upozori 
kreatore ekonomske politike da pristupe preispitivanju i selekciji javnih funkcija, kako bi se izbegla 
štetna dejstva na ekonomska kretanja. Treći slučaj je najnepovoljniji, jer fiskalno opterećenje raste u 
uslovima kada nacionalni dohodak opada. To znači da država finansira neracionalnu javnu potrošnju 
koja ugrožava osnovne privredne tokove, što treba da predstavlja ozbiljno upozorenje finansijskoj 
politici   za   preduzimanje   energičnih   mera   u   pravcu   prilagodjavanja   dinamici   kretanja   nacionalne 
privrede.

Ovim   se   ne   iscrpljuju   mogućnosti   pojave   i   drugih   situacija,   kao   što   je   slučaj   u   kome   fiskalno 
opterećenje   opada   u   uslovima   porasta   nacionalnog   dohotka,   stagnacije   i   opadanja   nacionalnog 
dohotka.   Ova   teoretska   varijanta   polazi   od   pretpostavke   da   je   opadanje   fiskalnog   opterećenja 
konstantna   pojava.   Kvalitatativne   promene   nacionalnog   dohotka   su   varijabila   na   koju   promene   u 
fiskalnom opterećenju imaju odlučujući uticaj na rast, stagnaciju ili opadanje u nacionalnom dohotku.

U prvom slučaju imamo opadanje fiskalnog opterećenja uz istovremeni porast nacionalnog dohotka. 
Smanjenjem fiskalnog opterećenja finansijska politika je omogućila da se veći deo dohotka izdvaja za 
akumulaciju što omogućuje privrednim subjektima veća ulaganja u proširenu reprodukciju, a krajnji 
rezultat toga biće porast nacionalnog dohotka. U drugom slučaju imamo da je došlo do stagnacije u 
nacionalnom   dohotku,   uprkos   opadanju   u   fiskalnom   opterećenju.   Ova   varijanta   pokazuje   da   je 
smanjenje   fiskalnog   opterećenja   dovelo   do   ukidanja   ili   smanjenja   onih   javnih   funkcija   koje   su 
pozitivno   uticale   na   dinamiku   nacionalnog   dohotka.   Treća   varijanta   još   ubedljivije   ukazuje   na 
nedostatak izvesnih javnih funkcija koje su pozitivno delovale na rast nacionalnog dohotka. Opadanje 
u fiskalnom opterećenju dovelo je  i do opadanja u nacionalnom  dohotku, što znači da  dinamika 
ekonomskog rasta zahteva i odredjene javne funkcije.

U gornjoj analizi svesno smo zanemarili brojne činioce koji utiču na dinamiku nacionalnog dohotka, 
jer smo želeli da razmotrimo odredjene uticaje fiskalnog opterećenja. Ovim smo ukazali na činjenicu 
da finansijska politika treba da teži takvom fiskalnom opterećenju, koje će finansirati onaj obim i 
strukturu javnih funkcija, koje su u skladu sa optimalnim rastom nacionalnog dohotka. U praktičnoj 
analizi   značajan   je   koeficijent   fiskalnog   opterećenja,   koji   predstavlja   odnos   izmedju   fiskalnog 
opterećenja i dohotka, što se izražava sledećom formulom:

Pošto postoji više odnosa izmedju fiskalnog opterećenja i dohotka, možemo govoriti o nacionalnom 
koeficijentu fiskalnog opterećenja, ili o koeficijentu fiskalnog opterećenja jedne privredne oblasti ili 
grane,   ili   jednog   poreskog   obveznika.   Fiskalno   opterećenje   možemo   posmatrati   i   po   fiskalnim 
tokovima,   jer   postoje   dve   osnovne   grupe   fiskalnih   tokova:   grupa   neposrednih   fiskaliteta   i   grupa 
posrednih   fiskaliteta.   Ovu   podelu   usvojile   su   i   Ujedinjene   nacije   i   primenjuju   je   u   svojim 
publikacijama.   Ovako   sagledavanje   fiskalnog   opterećenja   veoma   je   pogodno   za   sagledavanje 
socijalnih efekata fiskalnog tereta, jer je poznato da su posredni fiskaliteti socijalno nepovoljniji u 
odnosu na neposredne. U ranijim izlaganjima videli smo da porez na promet, na primer, podjednako 
tereti potrošnju bez obzira na imovnsko stanje poreskog obveznika, pa se ispoljava kao degresivan 
fiskalni teret. Zato se izvodi zaključak da su neposredni porezi socijalno opravdani i pravičniji, jer 
dozvoljavaju upotrebu progresije, što znači sa porastom osnovice (dohotka) raste i poreska stopa, a 
time i veće fiskalno opterećenje za ekonomski jače subjekte oporezivanja.

U   savremenoj   finansijskoj   analizi   razmatranje   fiskalnog   opterećenja   vrši   se   tako   što   se   analizira 
fiskalno opterećenje  lične  potrošnje, investicione potrošnje  i imovine. U našoj  praksi najčešće se 
analizira fiskalno opterećenje privrednih subjekata i uporedjuje sa fiskalnim opterećenjem privrednih 
subjekata u inostranstvu, što može dobro poslužiti za sagledavanje konkurentne sposobnosti naših 

background image

Želiš da pročitaš svih 7 strana?

Prijavi se i preuzmi ceo dokument.

Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.

Slični dokumenti