Fiskalna politika

UVOD
Posmatrajući razvoj privrede i kretanja uređenja ove oblasti ljudskog delovanja, moramo naglasiti da se od tridesetih godina prošlog vijeka korenito mijenja ranije uspostavljeni odnos između privatnog i javnog sektora, u korist  javnog sektora. Dolazi do naglog skoka javnih rashoda, koji se umjesto ranijih 10-15% nacionalnog dohotka penju i na preko 30%. Prvobitni zadaci javnih finansija se znatno proširuju, obuhvatajući ekonomsko-političke i socijalno-političke aspekte. Tako fiskalna politika postaje značajna komponenta ekonomske politike zemlje.
Fiskalna politika predstavlja i naučnu disciplinu, koja se bavi izučavanjem doktrinarnih aspekata ovog segmenta ekonomske politike.
Fiskalni sistem predstavlja institucionalni okvir za djelovanje fiskalne politike, znači da fiskalni sistem obuhvata pojedine oblike javnih prihoda i rashoda. Takođe, opredjeljenje za određeni  fiskalni sistem predstavlja odluku fiskalne politike.
Za fiskalnu politiku industrijskih zemalja Zapada u 70-im godinama kakteristično je da je bila ekspanzivna i pretežno orijentisana na postizanje anticikličnih dejstava. Međutim, kako nepovoljne tendencije u privrednim tokovima nisu bile kratkotrajne i privremenog karaktera, došlo je do širenja proračunskog deficita tako da je u drugoj polovini 70-tih i početkom 80-tih fiskalna politika u najvećoj mjeri bila orjentisana na redukovanje fiskalnih deficita. Postignuti rezultati nisu bili zadovoljavajući, i to kako zbog rigidnosti fiskalnih sistema pojedinih zemalja tako i činjenice da su efekti  fiskalnih mjera bili neutralisani mjerama drugih segmenata ekonomske politike. Ove mjere su prvenstveno bile usmjerene na intenzivnije zapošljavanje, intenziviranje privrednih kretanja, i socio-političke mjere.
Teoretičar javnih finansija R. A. Musgrave fiskalnu politiku tretira kao stabilizacionu funkciju fiskalnog sistema, mada u širem smislu rijeći pod fiskalnom politikom podrazumjeva i uticaj javnih prihoda i rashoda na strani ponude. Pojedini autori pri tretiranju fiskalne politike obuhvataju daleko širi spektar efekata na makroekonomskom i mikroekonomskom planu. Prvenstveno je rijeć  o tzv. efektima stimulacije, putem kojih se može bitno utjecati na obim i strukturu ponude. Ovo se naročito odnosi na zemlje u razvoju.

POJAM – FISKALNA POLITIKA

Pod pojmom fiskalne politike obično se podrazumijeva korištenje instrumenata javnihfinancija tj, javnih prihoda i javnih rashoda, za ostvarivanje ciljeva ekonomske politike.Fiskalna politika se bavi načinima prikupljanja novca u državnu blagajnu i njegovogtrošenja. Sastoji se od porezne politike i politike javnih rashoda. Pojam politika potječe od grčke riječi polis = država tj. riječi politikos = državni, javni,građanski. Politika je djelatnost vezana za upravljanje odnosno rukovođenje državom.Pojam fiskalan potječe od latinske riječi fiskus, koja označava državnu blagajnu i pravnuosobu koja je nositelj imovinskih prava i zastupa je u svim njezinim imovinsko-pravnimodnosima.Fiskalna se politika može definirati kao svjesna promjena državnih prihoda irashoda kojima je svrha ostvarivati makroekonomske ciljeve ekonomske politike,poput pune zaposlenosti, stabilnih cijena, zadovoljavajuće stope rasta gospodarstvai ostvarivati eksternu ravnotežuTri su tipične zadaće fiskalne politike:

•     rast domaćega proizvoda,
•     stabilnost cijena i domaćega proizvoda i
•     pravedna raspodjela dohotka

Učinci fiskalne politike su oni koji se svrstavaju u realizaciju tzv. kratkoročnih ciljeva fiskalne politike. Ako se fiskalnom politikom žele postići neki dugoročniji ciljevi, tada seto postiže izmjenom u fiskalnom sustavu. Ponekad ne možemo znati da li će seodređena mjera, odnosno određena fiskalna tehnika primjenjivati u fiskalnom sustavudulje vremena ili ne, tj. da li je mjera privremenog ili trajnog karaktera. Prema tome,određena promjena fiskalne politike vremenom postaje sastavni dio fiskalnog sustava.Fiskalna politika uključuje politiku oporezivanja (prikupljanja prihoda) na jednoj strani tedržavne izdatke (politika proračunskih izdataka) na drugoj strani. Svojim aktivnimuključivanjem u potrošnju, država troši dio dobara i usluga koje se nalaze na tržištu.Ovisno o strukturi izdatka države, potražnja za onim dobrima koje država nastojinabaviti, raste pa stoga u nacionalnom gospodarstvu raste i ponuda tih dobara. Rastponude dobara i usluga zapravo znači da raste broj zaposlenih koji proizvodepotraživana dobra državne potrošnje. S druge strane, država prikuplja sredstvaoporezivanjem. Lociranje nacionalnih resursa u pojedine djelatnosti ovisi između ostalogo poreznom opterećenju po pojedinoj djelatnosti. Neke djelatnosti su radno intenzivne,dakle, više radnika dolazi na jedinicu kapitala, stopa oporezivanja ujedno određuje irazinu zaposlenosti.U vrijeme inflacije često se primjenjuje kontrakcijska fiskalna politika u vidu povećanih poreza i smanjenja javnih rashoda. U vrijeme depresije primjenjuje se ekspanzivna  fiskalna politika u vidu smanjenja poreza i porasta javnih rashoda.