Sarajevo, februar 2017.
UNIVERZITET U SARAJEVU
EKONOMSKI FAKULTET U SARAJEVU
Kejnezijanističko i monetarističko shvatanje koncepta inflacije
Ispravljena verzija seminarskog rada nakon prezentacije i kritike
Studij: Master studij
Smjer: Makrofinansijski menadžment
Predmet: Monetarna strategija
Mentori: prof. dr. Sead Kreso
Studenti: Dalila Lokvančić 3344-70317
Anida Čusto 3815-72088
Ivana Drljepan 3911-72084
Maida Talić 3897-67528
Amira Halilović 3916-71472
Tim za kritiku:
Adin Kumalić 3412-70305
Senka Adilović 3332-70340
Elma Agić 3333-70572
4
Sarajevo, februar 2017.
2.
Pojam i definicija inflacije – pregled literature
Inflacija predstavlja vrlo složenu monetarnu pojavu, koja je, kao takva, prisutna u svim
zemljama svijeta, te predstavlja uvijek zanimljivu problematiku u ekonomskoj literaturi.
Izraz inflacija vodi porijeklo od latinske riječi
inflatio
, što znači 'nadimanje' i 'zapaljenje
pluća' i stoljećima je to bio medicinski izraz. Do upotrebe ovog termina u ekonomskoj znanosti
dolazi u Sjevernoj Americi za vrijeme Građanskog rata 1861 – 1865.godine. Naime,tih godina,
preciznije 1864.godine u New Yorku je izašla knjiga
Velika papirna obmana ili približavanje
financijske eksplozije
, u kojoj je prvi put u historijiekonomske misli upotrijebljen izraz
inflacija
da izraz i napuhanost novčanog optjecaja i visok porast cijena.
Međutim, do danas, teoretičari ekonomske znanosti nisu suglasni kako u pogledu karaktera,
tako i u pogledu definicije same inflacije. Tako, primjerice, nobelovac Paul A. Samuelson
definira inflaciju na sljedeći način: “
Pod inflacijom podrazumijevamo period općeg rasta cijena
roba i faktora proizvodnje – rastu cijena kruha, automobila, šišanja, rastu najamnine, rente itd
“
(Samuelson-Nordhaus, 2007).
Ukoliko se polazi od pretpostavke da se u međusobni odnos stavlja ukupna količina novca u
opticaju s jedne strane, nasuprot ukupne količine proizvedenih roba i usluga u prometu s druge
strane, tada inflaciju možemo definirati kao “
makroekonomsku pojavu koja se ispoljava kao opšti
porast cijena proizvoda i usluga i koja se izražava kao poremećaj monetarne i opće ekonomske
ravnoteže, pri čemu ukupna količina novčane mase u optjecaju nadilazi ukupnu količinu
proizvedenih roba i usluga u jednoj ekonomiji i u određenom periodu“
(Jarić et al. 2011).
Konjhodžić, pak, smatra da je inflacija „
vrlo složena i heterogena društveno – ekonomska
pojava izazvana monetarnim, realnim ili pak političkim poremećajima ravnoteže i kretanja u
gospodarstvu, a kao njena posljedica nastaje samopodržavano i teško kontrolirano povišenje
cijena, opadanje životnog standarda, povećanje novčanog optjecaja, smanjenje vrijednosti
domaćeg novca i progresivno iscrpljenje domaćih deviznih izvora
” (Konjhodžić et al., 2009).
5
Sarajevo, februar 2017.
U suštini, moguće je zaključiti da postoji onoliko definicija inflacije koliko je autora koji su
se bavili ovom problematikom. Međutim, prema mnogobrojnim shvaćanjima inflacije, uglavnom
su se oformila dva pristupa:
1.
Klasično (monetarističko) shvatanje pojma inflacije i
2.
Moderni (kejnezijanistički) pristup u definiranju inflacije
2.1.
Klasični (monetaristički) pristup pojmu inflacije
Monetarizam je makroekonomska teorija u kojoj problem inflacije ima centralnu ulogu.
Najpoznatiji predstavnici te teorije su Milton Friedman, Arthur Meleer, David Leider i Michael
Parkin. Bez obzira na to što pomenuti autori koriste različite teoretske prilaze i u značajnijoj
mjeri se razlikuju po svojoj metodologiji njihova pripadnost monetarističkoj školi određena je
prihvatanjem sljedećih osnovnih postulate.
1.
Stabilnost je imanentna karakteristika tržišnog sektora ekonomije. Nakon narušavanja
ekonomskog razvoja ekonomski sistem se automatski vraća u stanje ravnoteže a
nezaposlenost na svoj „prirodni nivo“;
2.
Bilo koje stope rasta novčane mase su u suglasnosti sa privrednom ravnotežom, ali to
dovodi do različitih stopa inflacije;
3.
Promjene u stopama rasta novčane mase u početku djeluju na stope realnog ekonomskog
rasta, pa prema tome, I na nivo zaposlenosti. U dugom roku to djelovanje iščezava I
ostaje stalno rastuća tendencija povećanja cijena;
4.
Odricanje od politike upravljanja tražnjom, kako novčanom tako I budžetskom. Prednost
se daje dugoročnoj novčanoj politici što se ogleda u uspostavljanju normi ili orijentira
rasta novčane mase (Babić, 1998).
7
Sarajevo, februar 2017.
Keynes je odbacio predrasude koje su postojale u političkoj ekonomiji o stabilnosti sistema,
ravnotežnoj privredi I njenoj sposobnosti da dovede tražnju u suglasnost sa ponudom (Stojanov –
Medić, 2001). On je prišao istraživanju tržišnog načina proizvodnje.
Nove generacije teoretičara usmjerile su svoju pažnju na analizu razloga zbog kojih su
nadnice I cijene nefleksibilne, zašto novac nije neutralan te kako se djelovanjem monetarne I
fiskalne politike može djelovati na gospodarska kretanja.
Gledano s povijesnog aspekta, to je značilo kraj dominacije klasične ekonomije. Novac je
prestao biti (iako nikad nije niti bio) “veo koji prekriva realna kretanja” I postao značajna
varijabla makroekonomskih modela (Lovrinović-Ivanov, 2003).
Najslikovitiji prikaz kejnzijanske teorije bi bio moguć na bazi kruženja dohotka. Ukoliko
postoji neravnoteža prihoda i rashoda, klasični teoretičari zagovaraju pristup prilagođavanja
cijena u cilju vraćanja stanja ravnoteže (Ball,
et al.
, 1988). S druge strane Keynes vjeruje da
treba doći do prilagođavanja outputa odnosno nacionalnog prihoda (Blinder, 1986). Keynes je
zagovornik stava da čekanje da tržište dosegne nivo pune zaposlenosti nije dobra ideja. On
vjeruje da bi se ekonomija mogla uravnotežiti bez obzira o stopi zaposlenosti, i da to ne bi
izazvalo nikakve korekcije ekonomije (Blinder, 1987). Kejnzijanci naglašavaju ulogu fiskalne
politike u stabilizaciji ekonomije.
Zapravo ono što kejnzijanci tvrde jeste da ravnoteža štednje i inflacije nije tako jednostavna
onako kako su ih klasičari zagovarali i predstavljali. Oni smatraju da prisutni monopoli i radnički
sindikati dovode do problema u smanjenju cijena i dnevnica, čime usporavaju i ometaju proces
postizanja pune zaposlenosti (Gordon, 1990).
U vremenu kada je nastala ova teorija, vrijeme velike depresije, ovaj pristup je bio inovativan
i rezultirao uspjehom. Isti primjer slijedile su i zemlje koje su se suočile sa inflacijom u 60-tim i
70-tim godinama prošlog stoljeća (Živković-Kožetinac, 2003). Došlo je do promjene u shvatanju
uloge novca i do generalnog prihvatanja stava da neadekvatna monetarna politika dovodi do
prevelikog rasta cijena.
