Leteci pepeo
DRŽAVNI UNIVERZITET U NOVOM PAZARU
DEPARTMAN:
TEHNIČKE NAUKE
Studijski program:
GRAĐEVINARSTVO
I Seminarski rad
LETEĆI PEPEO
Predmet : Tehnologija Betona
Student: Demić Dzenis
(08-015/10)
Mentor: Mr. Nazim
Manić
Novi Pazar 2013.
SADRŽAJ
2. LETEĆI PEPEO I OPŠTE KARAKTERISTIKE.........................................................2

2
2. LETEĆI PEPEO I OPŠTE KARAKTERISTIKE
Leteći pepeo
, kao nus produkt sagorijevanja uglja, počeo se primjenjivati u građevinarstvu u
ranim 30-tim godinama 20. vijeka. Prvobitno se leteći pepeo primjenjivao kao dodatak be-
tonu. Prva istraživanja vezana uz leteći pepeo obavljena su 1937. godine na Univerzitetu u
Kaliforniji, a prva značajnija upotreba letećeg pepela je kod izgradnje brane Hungry Horse u
SAD-u 1948. godine, gdje je upotrijebljeno 120.000 tona letećeg pepela.[1]
Intenzivnija primjena letećeg pepela u građevinarstvu je počela 60-tih godina 20. vijeka, kada
je pepeo našao primjenu kao dodatak portland cementu, u proizvodnji cementa i kao materijal
ispune (filer) u niskogradnji.
Danas se primjenjuju milioni tona letećeg pepela, kao strukturnog materijala u građevinarstvu,
širom svijeta.
Leteći pepeo je vrlo fini mineralni ostatak spaljivanja mljevenog uglja u kotlovima,
koji izlazi iz kotla zajedno sa izduvnim gasovima. Iz dima se izdvaja pomoću elektrostatičkih
filtera.
Leteći pepeo je pucolanski materijal na bazi silicija, aluminija i kalcija, koji u kombinaciji sa
krečom i vodom stvara cementitni materijal odličnih svojstava.
U SAD-u je leteći pepeo klasificiran u skladu sa američkim normama ASTM C 618 na:
-
pepeo
klase F
- nastaje spaljivanjem antracita i bitumeniziranog uglja
-
pepeo
klase C
- nastaje spaljivanjem delimično bitumeniziranog uglja i lignita
Pepeo klase C ima cementitna svojstva i bez dodatka kreča, a pepeo klase F rijetko ima ce-
mentna svojstva uz dodatak samo vode.
Prema tehnologiji obrade razlikujemo:
1.
Suhi pepeo
- koji se primjenjuje za gotove mešavine, betonske prefabrikate, proizvod-
nju blokova i injektiranje,
2.
Separisani pepeo
- suhi pepeo u kojem su odstranjeni grublji komadi
3.
Obrađeni pepeo
- sa dodatkom određene količine vode
3
3. Fizička svojstva pepela
Leteći pepeo se sastoji od punih ili šupljikavih praškastih čestica uglavnom loptastog oblika i
većinom je staklaste (amorfne) prirode. Ugljenična materija u elektrofilterskom pepelu je sas-
tavljena od uglastih čestica. Čestice pepela koji je nastao od bitumeniziranog uglja su obično
slične česticama mulja ili sitnog peska (manje od 0,075 mm). Čestice elektrofilterskog pepela
od delimično bitumeniziranog uglja su takođe iste veličine kao čestice mulja, mada su krup-
nije od čestica elektrofilterskog pepela od bitumeniziranog uglja.
Specifična težina –
letećeg pepela varira u zavisnosti od izvora a kreće se u rasponu od 1.7 do
3.0 kg/m³ ,mada su najzastupljenije vrednosti izmedju 2 i 2.8.[3]
Boja elektrofilterskog pepela je nepouzdan indikator njegovog hemijskog sastava. Pepeo koji
se dobija od lignita ili delimično bitumeniziranog uglja obično ima svetlu ili bledu mrkožutu
boju, što ukazuje na nisku količinu ugljenika kao i prisustvo kreča ili kalcijuma. Elektrofilter-
ski pepeo od bitumeniziranog uglja je, uglavnom, sive boje. Svetlije nijanse sive boje ukazuju
na bolji kvalitet pepela, a tamno siva i crna boja se pripisuju povećanom sadržaju nesagorelog
ugljenika.
Pepeli se smаtrаju dobro vodopropustljivim mаterijаlimа. U zаvisnosti od nаčinа deponovаnjа
koeficijent vodopropustljivosti imа red veličine 10-5 – 10-6 m/s.[6]
Vlažnost pepela je približno nuli.
4. Odlaganje lebdećeg pepela
Tokom godina, emisija letećeg pepela u atmosferu je zakonski ograničena na manje od 1 %
od ukupno proizvedene količine pepela.[4] Mesta na kojima se pepeo odlaže na gomilu
moraju biti mokra kako bi odbegla prašina bila svedena na minimum. Takva odlagališta su
prilično velika i stabilna, no imaju svoje nedostatke poput pucanja nasipa i izlijevanja pepela
u okoliš.
Širom sveta, više od 65 % lebdećeg pepela proizvedenog iz ugljena u elektranama odlaže se
na odlagalištima otpada i deponijima pepela.[4] Zbog toga je recikliranje pepela postalo sve
bitnije pitanje u posljednjih nekoliko godina zbog povećanja troškova odlagališta i trenutnog
interesa u održivom razvoju. Od 2005. godine, američke elektrane na ugljen proizvele su 71,1
milijuna tona pepela, od kojih je 29,1 milijuna tona ponovno korišteno u različite svrhe. Kada
bi se primjerice preostali pepeo reciklirao, smanjila bi se površina odlagališnog prostora za
oko 33,9 milijuna m3.[4]
Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.
Slični dokumenti