Likovna kultura kod djece predškolskog uzrasta

CILJ I ZADACI METODIKE LIKOVNE KULTURE

Metodika ne određuje cilj nastave i aktivnosti, ali ga analizira, objašnjava i konkretizuje kako bi postali primjenjivi u ustanovama za predškolsku i školsku djecu. Naziv likovna kultura ukazuje na cilj ove nastavne oblasti, ali da bi on bio određen potrebno je ukazati na znacaj ovog termina.  U širem smislu označava dostignuće jednog naroda u oblasti likovnih umjetnosti – crtanje, slikanje, vajanje, arhitekturi i dr.
U užem smislu termin ,,likovna kultura” označava stepen likovno-estetskog vaspitanja i obrazovanja koji svaki pojedinac društvene zajednice postigne i koji je dio njegove opšte kulture (Lekić, 155).
Među najznačajnijim faktorima formiranjima likovne kulture isticu se : neposredno likovno stvaralaštvo (slikanje, crtanje), sticanje odgovarajućeg znanja i posjećivanje izložbi. Kao što se muzika može slušati uhom, duhom i sluhom tako se i likovna djela mogu posmatrati pasivno (letimično gledanje radova, snobovi koji na izložbe dolaze da bi bili zapaženi), aktivno(nastojanje da se djelo pomnije posmatra uz sticanje odgovarajućih informacija) i kreativno (udubljivanje, nastojanje da se ponikne u umjetnikovu ideju).
Cilj nastave (aktivnosti) likovne kulture je plansko i sistematsko djelovanje na djecu da bi se ostvarijo određeni nivo njihove lične likovne kulture poštujući zakone programskog sadržaja i uzrasta djece.
Zadaci nastave (aktivnosti) likovne kulture proističu iz cilja i samo su njegova konkretizacija.

Likovno-estetski zadaci – neposredno doprinose ostarenju cilja likovnog vaspitanja. Doprinose svestranom i harmoničnom razvoju, osamostaljivanju, socijalizaciji. Formiranje lične likovne kulture predstavlja primarni uslov, a preko nje i cjelokupno kulturno nasleđe.
Pedagoško-psihološki zadaci – odnose se na razvoj i vaspitanje pojedinih sposobnosti djece i njegove ličnosti u cjelini (vizuelno pamćenje, bogaćenje predstava, stvaralačko mišljenje, samostalnost, doslednost.
Radno-praktični zadaci – osposobljavanje djece da ovladaju sredstvima i tehnikama likovnog izražavanja prema uzrastima, da umjeća i navike stečene u likovnom radu primjenjuju pri praktičnim radnjama (uređenje svoje sobe,  radnog prostora i sl.)

 
POMOĆNE NAUKE U METODICI PREDŠKOLSKE LIKOVNE KULTURE

Metodika likovnog vaspitanja svoja istraživanja počinje na osnovu utvrđenih zakonitosti u drugim naukama. Veza između ovih nauka i metodike likovnog vaspitanja je neophodna.  A te nauke su:
Estetika – pomaže u određivanju vrijednosti i suštine umjetničkog djela, kao nauka o lijepom. Ona daje sigurniji kriterijum za pravilno estetsko usmjeravanje likovnog vaspitanja.
Dijalektički materijalizam – doprinosi pravilnom proučavanju problema likovnog vaspitanja, sigurnije dolazi do rezultata  i ovom metodom provjerava i svoje rezultate.
Psihologija – odnosi se na uočavanje zakonitosti stvaranja i zakonitosti u razvoju dječijih sposobnosti, koje je neophodno poznavati kako bi rad u likovnom vaspitanju, kao i rad u drugim područjima bio potpuniji i najefikasniji
Pedagogija – nauka koja nam kao polazište pruža ciljeve i zadatke vaspitanja koji su neophodni u planiranju, programiranju i realizaciji vaspitno-obrazovnih zadataka.