MOLITVENA PRAKSA SVETE GORE S POSEBNIM OSVRTOM NA ISUSOVU
MOLITVU
Seminarski rad
2
Uvod
U našem radu bavit ćemo se molitvenom praksom Svete gore i kasnije učiniti posebni osvrt
na Isusovu molitvu. U stara vremena Svetu goru nazivalo se Atos dok se u novije doba ustalio naziv
Sveta gora
1
, pa ćemo je tako i mi nazivati u ovom radu. Na istraživanje ove teme ponukalo nas je više
međusobno povezanih razloga. To je prije svega želja da se što bolje upozna kršćanska duhovnost
koja uz liturgiju čini samu bit kršćanskog života. Kod istraživanja kršćanske duhovnosti
nezaobilazno mjesto svakako ima monaška duhovnost sa svoja dva nosiva elementa askeze i
kontemplacije. Takva je i svetogorska duhovnost.
Sveta gora središte je pravoslavnog monaštva već od desetog stoljeća
2
a njezini monasi
uživaju veliko povjerenje i ugled u cijelome pravoslavlju.
3
Dapače, Sveta gora smatra se
najvjernijim čuvarom tradicije pravoslavne Crkve. Naročito se to iskazuje u drevnim pravilima
crkvene i monaške discipline. Takvi su na primjer propisi o postu, noćnoj molitvi, primitivni način
života te čuvanje drevne čistoće istočne liturgije.
4
Osobito nam se čini vrijednim upoznati i približiti tu bogatu svetogorsku baštinu, pogotovo
kada se smatra da je monaštvo „jedan vid zajedničke baštine koji povezuje istočno (pravoslavno)
kršćanstvo s onim zapadnim (katoličkim, latinskim).“
5
„Budući da je ta duhovna, a osobito monaška
baština nešto što je nastalo već u počecima, u vrijeme dok je Kristova Crkva bila jedna i jedinstvena,
ona predstavlja i jest nešto što je bogatstvo Crkve Kristove i nešto što jest i može biti ‘znak
jedinstva’, zajedništva i ‘ povratak na izvore’, jer je ta duhovna baština i obilje , te ‘časna starina’ ono
bogatstvo i stvarnost koja nas najviše približava i povezuje s izvornom, apostolskom baštinom i
životom prvotne Crkve.“
6
1
Usp. Janko OBERŠKI, Atos i crkveno jedinstvo, u:
Bogoslovska smotra
, 17 (1929.) 2, 145.
2
Usp. Timothy WARE,
Pravoslavna Crkva
, Zagreb, 2005., 36.
3
Usp. Janko OBERŠKI, Atos i crkveno jedinstvo, u:
Bogoslovska smotra
, 17 (1929.) 1, 19.
4
Usp. Janko OBERŠKI, Atos i crkveno jedinstvo, u:
Bogoslovska smotra
, 17 (1929.) 2, 148-149.
5
Dušan MORO, Monaštvo – znak i poticaj jedinstvu Crkve, u:
Služba Božja : liturgijsko-pastoralna revija
,
44 (2004.) 1,
38.
6
Isto.
4
1.1.
Anahoreti ili eremiti
U anahorete ili eremite ubrajamo monahe koji vode usamljenički život u pustinji, u kolibama
ili pećinama. Uzor im je začetnik pustinjaštva sv. Antun Egipatski zvani Pustinjak. Kao specifična
podvrsta anahoreta poznati su i stilite koji su bili tako prozvani zbog svog življenja na stupu. Ako se
anahorete iz istog okoliša udruže da žive zajedno, ali svaki u svojoj zasebnoj ćeliji ili kućici nastaju
anahoretski manastiri po imenu Lavre, a monasi se onda zovu keliote.
10
Najstarije monaške naseobine na Svetoj gori pripadale su ovom obliku monaštva, a prvi ih je
organizirao u lavre sv. Atanazije Atonski u desetom stoljeću. On je i osnivač Velike Lavre, najvećeg
anahoretskog manastira na Svetoj gori. I danas ih tamo živi mnogo, svi na okupu ali svaki u svojoj
kolibi ili raštrkani po gori u svojim osamljenim kolibama. Tu provode život potpuno samostalno
obrađujući komad zemlje koliko im je potrebno za život. Neki se bave i obrtom kao što je pletenje
košara, rezbarenje, tkanje itd. Anahoretom može postati samo onaj monah koji je kroz tri godine
kušnje u cenobitskom manastiru pokazao da može živjeti kao anahoreta i koji je poslije toga
proboravio jednu godinu samostalno živeći u kolibi.
11
Zbog svog vrlo strogog načina života anahoreti su često znali postići savršenstvo asketizma
te bi se prozvali hezihastima. To su bili monasi koji su živjeli mistično-kontemplativan život a
hezihazmom se nazivalo stanje duše u kojem je monah u neprekidnoj molitvi bio trajno sjedinjen s
Bogom.
12
1.2.
Cenobiti
Cenobiti su monasi koji dijele zajednički život u organiziranim manastirima podvrgnuti istim
pravilima. Začetnik je sv. Pahomije Egipatski, autor
Pravila
koja je kasnije usavršio Bazilije Veliki.
Sva imovina cenobita je zajednička a na čelu manastira stoji iguman. Njega biraju monasi većinom
glasova od uglednijih kandidata prokušanih u monaškom životu. Iguman ima vrhovnu upravnu vlast
nad svojim manastirom i mandat mu obično traje 2 godine. Cenobiti zajednički jedu, spavaju u
zajedničkim prostorijama i imaju zajedničku liturgiju i molitvu časova. U slobodno vrijeme svaki se
10
Usp.
Isto.
11
Usp. Janko OBERŠKI, Atonsko monaštvo, 149.
12
Usp.
Isto
., 147.
