Njemački ekspresionistički film

Njemački ekspresionistički film

UVOD

Razdoblje njemačkog ekspresionizma pripada vremenu dvadestih godina XX. stoljeća, a nastalo je odmah nakon 1. svjetskog rata, kao  posljedica blagog privrednog razvoja. Tako je već 1922. godine Njemačka  proizvela preko 470 filmova, što je i vrhunac razvoja. Prije pojave ekspresionizma, u Njemačkoj su prevladavale lake komedije, operete, historijski spektakli, salonske melodrame i građanske parodije, koje je, s lakoćom, pravio Ernest Lubich.
Korijene ekspresionizma susrećemo još u filmovima Praški student iz 1913. i Kuća bez vrata iz 1915. Međutim, najizrazitiji primjer filmskog ekspresionizma je film Kabinet doktora Kaligarija u režiji Roberta Winea, a po scenariju Karla Mayera.
Među istaknutim autorima ovog stila su Fridrich Murnau, Fric Lang, Paul Leni, Arthur Robinson. Ekspresionizam je nastojao  prikazati i izraziti ono što je doživljeno srcem i dušom, što je viđeno unutrašnjim okom, pri čemu se njegovo značenje najviše iscrpljuje u kinematografiji.

POČETCI RAZVOJA NJEMAČKOG EKSPRESIONISTIČKOG FILMA

Ekspresionizam je umjetnički pokret s početka XX. stoljeća razvijen u Njemačkoj, primarno u književnosti (poeziji) i slikarstvu, ali naznake istog mogle su se pronaći i u glazbenoj i filmskoj umjetnosti. Danas se izraz može koristiti za svaki umjetnički rad u kojem je objektivna stvarnost pomaknuta ili simbolički predstavljena da bi opisala unutrašnje stanje umjetnika. U francuskom jeziku riječ expression,expresio znači izražaj, izraz.
U okrilju ekspresionizma razvija se ekspresionistička struja u njemačkom filmu . Preteče se javljaju prije i za vrijeme I. svjetskog rata, no puni zamah uslijedio je istom nakon senzacionalnog odjeka filma „Kabinet dr. Caligarija“ (Das Cabinett des Dr. Caligari) R. Wienea. Broj ekspresionističkih djela smanjuje se nakon 1925. U tom razdoblju korespondira nastojanje da se eksteriorizira čovjekov unutarnji život, ispunjen strašću, strahom, potisnutim htijenjima, fatalizmom u prikazu ljudske sudbine, likom dvojnika, ekspresionističkim „grčem“ u glumi te obilježjima koja su uzrokovala pojavu mnogobrojnih darovitih i izvornih snimatelja i scenografa – sklonošću prema fantastici, figurativnošću, ali i izobličavanjem scenografije, čestim prikazom klaustrofobičnih prostora i oštrim svjetlosnim kontrastima. Najveći dometi ostvaruju se na području filmske fantastike. Najistaknutiji su redatelji F. Lang i W. F. Murnau, a od scenarista C. Mayer. Proglašena dekadentnom, ta je tendencija bila proskribirana dolaskom nacionalsocijalista na vlast (1933). Utjecaji filmskog ekspresionizma zamjetljivi su u francuskoj kinematografiji 1920-ih, poslije u američkoj struji  film noir, u djelima, među ostalima,  A. Hitchcocka, O. Wellesa, C. Reeda, C. Chabrola, te ponekim američkim postmodernističkim filmovima. U Hrvatskoj je prilog toj struji 1930-ih godina dao O. Miletić.
Film, izumljen posljednjih godina 19. st., u početku je bio senzacija i atrakcija, no nije se uspio razviti za vrijeme 1. svjetskog rata te je zlatno doba nastupilo tek između dva svjetska rata. Riječ je o crno-bijelom, a do 1930. nijemom filmu, kada se sve moralo izreći slikom, mimikom, gestom i kretanjem. Film je svojevrsna dopuna likovnoj umjetnosti, ali i konkurencija. Točno bilježi prizore iz života, ali s većom slobodom snova i mašte u oblikovanju. Američki redatelj Griffith režira potresne osobne ljudske drame i majstorski snima velike povijesne spektakle i društvene kritike (Rađanje jedne nacije, Intolerance). Filmski umjetnici sudjelovali su u svim stilovima likovnih umjetnosti, a prvi i najutjecajniji bio je ekspresionizam.
Za razvoj filmskog vizualnog govora važan je udio najvećeg humanista u filmu, Charliea Chaplina, te tvoraca prvih animiranih filmova (Mačak Felix, Mornar Popaj, Miki Maus). Nedostatak zvuka rješavan je ucrtanim filmovima vizualno, kao u stripu, ispisivanjem šumova ili slovima. Odnos čovjeka i stroja kao važnog čimbenika i simbola industrijske civilizacije što su ga veličali futuristi, ismijavali dadaisti, a nadrealisti prikazivali kao čudovište, najkreativnije je likovnim izrazom tumačio Charlie Chaplin u filmu Moderna vremena dokazujući kako je stroj zarobio čovjeka i ponizio umjesto da mu služi. Postaje žrtvom rada na pokretnoj vrpci, slike ujedno smiješne i tragične. Zastupao je moralna načela malog čovjeka te ismijao i Hitlera, i to u razdoblju njegove najveće moći. U filmu Veliki diktator Chaplin se izruguje nacizmu.