Odlomak

Uvod

Nuklearna medicina
Nuklearna medicina predstavlja dijagnostičku granu u kojoj se kliničke informacije dobijaju posmatranjem distribucije farmaceutika aplikovanog pacijentu. Inkorporiranjem radionuklida u hemijski kompleks može se posmatrati distribucija radiofarmaceutika merenjem količine prisutne radioaktivnosti. Ovakva merenja mogu se sprovoditi in vivo ili in vitro, pri čemu se najveći broj nuklearnomedicinskih pretraga obavlja in vivo, upotrebom gama-kamere. In vitro merenja zasnivaju se na uzimanju različitih uzoraka od pacijenata (izdahnuti vazduh, krv, mokraća ili izmet) i merenjem prisutne radioaktivnosti u njima. Nuklearna medicina je u suštini tehnika koja pokazuje biohemijska svojstva organizma, gde se selekcija određenog biohemijskog aspekta vrši odabirom odgovarajućeg radiofarmaceutika. Time se ona suštinski razlikuje od drugih imidžing tehnika koje prikazuju anatomska svojstva organizma. Nuklearna medicina u svojim testovima koristi prirodnu karakteristiku organizma da obrađuje supstance na različitit način kada je prisutna bolest ili patološko stanje u odnosu na način na koji te iste supstance obrađuje kada je posmatrani deo organizma zdrav. Na principu karakterističnog metabolisanja određene supstance tj. farmaceutika zasniva se i terapijska primena nuklearne medicine, gde se primenjuju vede doze radioaktivnosti, za ciljano uništavanje tkiva određenih organa efektima kratkodometnog zračenja. U nuklearnoj medicini dijagnostičke informacije obezbeđuje farmaceutik, dok je uloga radioaktivnosti isključivo pasivna, jer ona samo čini farmaceutik vidljivim. Upravo je zbog ovoga mogude koristiti relativno male doze radioaktivnosti, pa time i održavati potencijalni rizik za samog pacijenta na relativno niskom nivou. Iako efekti jonizujućeg zračenja pri vrlo niskim dozama nisu u potpunosti poznati, opšte je prihvaćeno mišljenje da sva izlaganja ljudi (pacijenata) jonizujućem zračenju moraju biti svedena na najmanji mogući nivo, ali nivo koji ipak daje klinički značajne rezultate. Ovo mišljenje je u saglasnosti sa ALARA principom (As Low As Reasonably Achievable)

Radioaktivnost i radiofarmaceutici

Radioaktivnost je proces u kome dolazi do spontane transformacije jezgra, koje tom prilikom menja sastav ili energetsko stanje. Uobičajena je terminologija da se jezgro koje se raspada naziva predak, dok se jezgro koje putem radioaktivnog raspada nastaje naziva potomak. Sa aspekta radioaktivnog raspada, sva se jezgra dele u dve velike grupe: stabilna i nestabilna ili radioaktivna. Oštra granica između ove dve grupe nije postavljena, pošto se i jezgra koja smatramo stabilnim raspadaju, ali je brzina tog raspada toliko mala da se eksperimentalno teško može ustanoviti. Radioaktivna jezgra se mogu dalje podeliti na prirodna i veštačka. Veštačka radioaktivna jezgra ne postoje u prirodi. Ona su proizvedena u nuklearnim reaktorima i do sada postoji evidencija o oko 2000 takvih jezgara. U prirodi se može pronadi izvestan broj izotopa, nešto više od 60, koji su nestabilni i raspadaju se [14]. Procesi koji dovode do raspada jezgra su statističke prirode i u njihovom slučaju može se govoriti samo o verovatnoći dešavanja raspada. Ukoliko bismo nekako uspeli da izdvojimo i posmatramo jedno radioaktivno jezgro, nikako ne bismo mogli sa sigurnošću reći da li će se ono raspasti u nekom određenom vremenskom intervalu ili ne. Verovatnoća raspada nekog radioaktivnog jezgra određena je samo prirodom procesa koji se u tom jezgru odvijaju, na nju se ne može uticati spoljašnjim faktorima kao što su temperatura, pritisak, magnetna ili električna polja i slično, većse za dati izotop može smatrati konstantnom. Upravo ta konstanta, koja predstavlja verovatnoću odigravanja radioaktivnog raspada jednog jezgra u određenom intervalu vremena, naziva se konstanta radioaktivnog raspada λ i predstavlja konstantu proporcionalnosti između broja jezgara koja se raspadaju u nekom intervalu vremena iukupnog broja nestabilnih jezgara N.
Vreme poluraspada ili fizički period poluraspada T1/2 predstavlja vreme za koje se broj radioaktivnih atoma u određenom uzorku smanji za jednu polovinu. Izotopi koji se koriste u nuklarnoj medicini imaju period poluraspada reda veličine od nekoliko sati do nekoliko dana.

No votes yet.
Please wait…

Prijavi se

Detalji dokumenta

Više u Seminarski radovi

Više u Skripte

Komentari