Univerzitet u Novom Sadu
Filozofski fakultet
Odsek za pedagogiju

Seminarski rad iz uvoda u pedagogiju

TEMA: Odnos pedagoške teorije i vaspitne 

prakse

Predmetni profesor:

Decembar, 2014.

background image

Odnos pedagoške teorije i vaspitne prakse

Nasa pedagoška teorija zaostaje u mnogim pitanjima za vaspitnom praksom. Ova 

tvrdnja se moze prikazati u nekoliko kategorija:

a)

Naša pedagoška teorija zaostaje u proučavanju novih društveno-idejnih potreba, 
i opredeljenja značajnih za vaspitanje.

Kod nas, tahvih je opredeljenja veoma mnogo. Neka od njih su sledeća: Podruštvljavanje 
vastpitanja,   uspostavljanje   novih   društveno-ekonomskih   odnosa   u   sferi   vaspitanja, 
integracija  vaspitanja  sa  udruženim  radom   i  društvenom   sredinom,     izgradnja   potpuno 
novog-samoupravnog socijalističkog sistema vaspitanja i podela vaspitnih obaveza među 
većim brojem raznovrsnih činilaca. Ta pitanja se kod nas ne proučavaju organizovano, a ni 
sistemski. Neka od njih jedva da su prisutna u pedagoškim istraživanjima i raspravama, 
odnosno prisutna su samo povremeno. Međutim, ta pitanja su za nas posebno aktuelna 
pošto se ne javljaju u tom vidu u drugim zemljama. Ona su naša, specifična za nas. Prema 
tome, naša pedagogija bi morala takva pitanja i te kako temeljno proučavati. Pedagogija bi 
trebala da se nađe samo u poziciji da razrađuje te zahteve, da vrši njihovu pedagogizaciju. 
Trebalo bi preispitati odnos između pedagogije i politike i dovesti ih u međusobni kritički 
odnos.

b)  

Mnogi pedagoški zahtevi su   dati u suviše neodređenom vidu, odnosno suviše su 

konkretni i precizni.

Ovi zahtevi na taj način prerastaju u određene šablone i kalupe. Ni jedno ni drugo nije 
prihvatljivo za vaspitnu praksu. Iako u pedagogiji ima veoma mnogo onog ,,treba” – to 
treba je veoma često daleko od onoga što stvarno treba i što se može i mora učiniti u 
praktičnoj vaspitnoj delatnosti.

c) 

Postoje pitanja koja su uže pedagoška.

Po   ovim   pitanjima,   pedagoška   teorija   kod   nas   zaostaje.   Na   primer,   reč   je   o   promeni 
položaja   ispitanika   iz   objekta   u   subjekt   vaspitnog   procesa,   o   promeni   karaktera,   rada 
nastavnika,   koji   od   izvršioca   određenih   zadataka   postaje   i   izvršilac   u   svom   radu,   od 
nastavnika koji samo poučava u stručnjaka koji poučavajući vaspitava svakog učenika. Reč 
je o savremenoj krizi škole. Ova pitanja tako da su prihvatljiva i  upotrebljiva za praksu. 
Navedena kategorija pitanja nije samo naša. Međutim, mi se nalazimo u situaciji da ih 
moramo rešavati na specifičan način, pa je sistemsko proučavanje ovih pitanja neizbežan 
zadatak pedagoške teorije.

d)  

Postoji   veliki   fond   pedagoških   saznanja   koja   imaju   fundamentalni   značaj   za 

vaspitanje,   alit   a   pitanja   nisu   na   pravi   način   operacionalizovana   i   prihvatljiva   za 
vaspitnu praksu.

Za ovu kategoriju pitanja mogli bi se navesti mnogi primeri:nove teorije učenja, novi oblici 
organizacije učenja, mnoge inovacije u učenju izvzvane naučno-tehnološkom revolucijom, 
kompjuterima, uspostavljanja novih odnosa izveđu škole I društvene sredine. Ne može se 
prebacivati na leđa nastavnika i njihovog stvaralaštva traženje rešenja koja su u nadležnosti 
pedagoške teorije. Oni, ne mogu da rešavaju tako krupna pitanja u procesu svog praktičnog 
pedagoškog rada. Pedagoška teorija je dužna da im ponudi moguće odgovore na takva 
pitanja a to može ako organizuje odgovarajuće primenjena istraživanja. Takvih istraživanja 
u našoj pedagogiji je nedovoljno.

4

Odnos pedagoške teorije i vaspitne prakse

e)  

Može   se   tvrditi   da   naša   pedagoška   teorija   zaostaje   i   u   kritičkom   analiziranju, 

ocenjivanju i uopštavanju stvaralačkih pokušaja mnogih ustanova, škola. i nastavnika 
pojedinačno.

Mnogi nastavnici, na primer, tragaju za novim rešenjima.  Međutim, bez obzira na te I 
druge različite nivoe njihova stvaralaštva, činjenica je da vrednih tekovina takvog rada ima 
kod nas već sada dosta.
Ako se, dakle,  uzmu u obzir samo ove navedene kategorije pitanja , može se utvrditi da 
pedagoška teorija kod nas zaostaje za vaspitnom praksom. U pravu su, prema tome, oni 
koji zastupaju stav da pedagoška teorija zaostaje za vaspitnom praksom, međutim, onis su 
samo delimično u pravu.

2) Priroda i karakter zaostajanaja vaspitne prakse :

Postoji više vidova i oblasti zaostajanja vaspitne prakse kod nas za pedagoškom teorijom. 
Ti vidovi su sledeći:

a)

Mnoge pedagoske tekovine nisu stigle do vaspitne prakse.

Sa njima se ne upoznavaju ni oni koji se pripremaju za profesionalne vaspitače ,a ni oni 
koji   su   vec   vaspitači   u   toku   organizovanog   procesa   usavršavanja.   Razlozi   za   to   su: 
nedovoljno   prostora   za   pedagoško   obrazovanje,   zatim   nedovoljno   je   priručne   i   druge 
pedagoške literature, nedovoljno učešće mnogih nastavnika iz institucija za obrazovanje 
pedagoških kadrova. Kod nas je još uvek nerazvijen sistem samousavršavanja pedagoških 
kadrova, relativno je slabo čitanje pedagoške periodike i posebne pedagoške publikacije. 
Zbog toga zaista ne treba da čudi što 

mnoge tekovine pedagoške nauke ostaju nepoznate 

onima koji bi trebalo da ih koriste u svom praktičnom vaspitnom radu.

U Srbiji 

ne postoji izgrađen i ustaljen sistem po kome bi tekle informacije od pedagoške 

teorije ka vaspitnoj praksi.

 Kod nas se, na primer, vrše određena istraživanja, objavljuju se 

izveštaji o tim istraživanjima, prevode se dela inostranih pedagoških stručnjaka i sl., ali 
niko organizovano ne brine o tome da to dodje do praktičara. Mnogi ne znaju da takva 
istraživanja i literature postoje.

b)

Mnoge   pedagoške   novine   i   tekovine,   čak   i   kada,   kao-tako,   postanu   poznate 
teoretičarima, oni ih ne koriste u praksi.

Razlog jeste ustaljen način rada koji se ne želi menjati, delovanje tradicije, nedovoljna 
ubedjenost praktičara da je to novo bolje i efikasnije, i odstustvo želje da se radi drugačije 
nego do tada. Štaviše, postoje mnogi nastavnici koji nastoje pošto-poto da novine uspeju u 
praksi kako bi dokazali njihovu neodrživost, pogrešnost i praktičnu neprihvatljivost tj. da 
stvore osnovu da rade onako kako su radili pre toga

. Ponekad se stice utisak da javne 

diskusije o novinama vise štete nego koriste.

 Jer, praktičari ne moraju i nisu uvek najbolje 

sudije za takve novine. To vodi ka zaostajanju vaspitne prakse za pedagoškom teorijom.

c)  

Nije   retko   kod   nas   da   raznovrsna   administrativno-normativna   rešenja   postanu 

prepreka za unošenje novina u vaspitni proces i vaspitnu praksu

.

U Srbiji su glasni zahtevi od strane nastavnika da se mnoga stručna pedagoška pitanja reše 
normativnim   dokumentima.   Međutim,   to   se   u   praksi   često   i   čini.   Ovakva   situacija 

5

Želiš da pročitaš svih 16 strana?

Prijavi se i preuzmi ceo dokument.

Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.

Slični dokumenti