Odlomak

UVOD

U današnje vreme sve je veća uloga međunarodnog (javnog) prava koje ne samo da sve potpunije reguliše odnose u međunarodnoj zajednici, već isto tako na razne načine (neposredno i posredno) sve više uređuje i društvene odnose u državama. Stoga je čak i za one koji se ne bave profesionalno međunarodnim odnosima neophodno da imaju makar osnovna znanja o tom velikom, složenom i po mnogo čemu izuzetno zanimljivom pravnom poretku.
Stvar je u tome da pojave u svetu i svakom konkretnom društvu kao delu sveta nisu statične. One su u stalnom pokretu. Pri tome se zbivanja u međunarodnoj zajednici ne odvijaju po nekoj pravoj liniji, već valovito – na smenu krizama i sukobima dolaze periodi relativnog mira i prosperiteta. U tom svetlu i postojeće stanje treba shvatiti kao prolaznu pojavu, koja može da potraje nekoliko godina, ali zatim mora biti prevaziđena. Alternativa tome je sveopšti sukob i pogibija.
Savremeno međunarodno pravo je zapalo u krizu, ali sve ukazuje da će, osim u slučaju nekakve sveopšte katastrofe (svetski rat, pandemija i sl.) ono nastaviti da se razvija na raznim poljima, i to sve brže.
Dakle, kada se govori o krizi savremenog međunarodnog prava jednim delom to može da se odnosi na opravdane zahteve u smislu nužnosti daljeg i, posebno, bržeg razvoja tog pravnog sistema i njegovog prilagođavanja potrebama savremenog sveta. Ipak, u prvom redu reč je o primerima nekažnjenog kršenja najvažnijih normi međunarodnog prava (pre svega o zabrani upotrebe sile ili pretnje silom).
Međutim, svetu nije potrebno bilo kakvo, već demokratsko međunarodno pravo. Znači, takvo pravo koje je doneto na demokratski način, koje izražava i štiti opšteljudske vrednosti i odgovara svima (uslovno rečeno, razume se) i koje stoga svi poštuju i uvažavaju. Jedino tako se mogu postići potrebna stabilnost, pravičnost i sklad u međunarodnim odnosima. A bez toga, dugoročno gledajući nema mira, nema napretka, nema budućnosti.

 

 

 

POJAM I NAZIV MEĐUNARODNOG PRAVA

Svaka država ima svoj unutrašnji pravni poredak. To je njeno tzv. domaće pravo, koje se, u zavisnosti od toga koje odnose uređuje, dalje deli na odgovarajuće grane – ustavno pravo, upravno, krivično, građansko, radno itd.
Mada imaju različita konkretna rešenja, pravni poreci raznih država, posmatrani u celini, u suštini predstavljaju jednu istu pojavu. Uvek je reč o pravnom sistemu koji uređuje odnose za čije regulisanje je nadležna država, a to su prevashodno odnosi unutar njenih granica. Zato se izraz “unutrašnje pravo” (“domaće”, “interno”, “državno”, “nacionalno” i sl.) često koristi za sumarno označavanje takvog prava, bez vezivanja za pravnu stvarnost neke određene zemlje .
Međutim, postoje i odnosi koji se odvijaju nezavisno od državnih granica (prekogranični odnosi). Neki od njih se takođe uređuju unutrašnjim pravom država (npr. privatnopravni odnosi sa stranim elementom, kao što je nasleđivanje u inostranstvu, brak sa stranim državljaninom, i sl.).
Ipak, ogroman deo ovih odnosa i to najvažnijih među njima odvija se između država i još nekih subjekata, po posebnim pravnim pravilima. Skup tih pravila čini specifičan pravni poredak, koji se naziva međunarodnim (javnim) pravom.

 

 

 

POJAM SAVREMENOG MEĐUNARODNOG PRAVA

Moglo bi se reći da definicija međunarodnog prava ima onoliko koliko i onih koji se njime bave. Dakle – savremeno međunarodno pravo je specifičan pravni sistem koji uređuje međunarodne javnopravne odnose država i određenih međunarodnih organizacija, kao i izvesna prava i obaveze drugih subjekata međunarodnog prava.
Ova definicija, pre svega, govori o savremenom međunarodnom pravu. Međunarodno pravo se tokom istorije znatno menjalo. U prošlosti to je bio prilično oskudan skup izvesnih normi i instituta kojima su bili regulisani isključivo odnosi između država. Danas, međutim, imamo posla sa posebnim pravnim poretkom, kao prilično zaokruženom celinom, sa relativno malo (ili bar sve manje) pravnih praznina.
Drugi elemenat definicije je onaj koji ukazuje da je međunarodno pravo – specifičan sistem pravnih pravila. Drugim rečima, to je pravo. Ono ima niz osobenosti, ali to je u osnovi pravo isto kao i svako drugo pravo. Dakle, to su obavezna pravila ponašanja. Nije svako pravo međunarodno pravo. To je samo onaj pravni poredak koji uređuje određene pravne odnose između subjekata međunarodnog prava.
Mada u teoriji nema jedinstvenog stava o tome kako se određuju subjekti međunarodnog prava i ko sve u njih spada, nije sporno da su osnovni takvi subjekti države i određene međunarodne organizacije. U skladu s tim, međunarodno pravo je pozvano da, pre svega, reguliše njihove odnose, što znači odnose između država, između država i međunarodnih organizacija i između odnosno unutar samih međunarodnih organizacija.
Međutim, krug subjekata međunarodnog prava ne svodi se samo na države i međunarodne organizacije. Određeni međunarodnopravni subjektivitet (uglavnom daleko uži od onog koji imaju države i međunarodne organizacije), priznat je, pored ostalog, i raznim kvazidržavama, kvazimeđunarodnim organizacijama, određenim specifičnim subjektima (Svetoj Stolici, Malteškom viteškom redu i dr.), izvesnim grupama ljudi (narodima, manjinama i sl.), čovečanstvu kao celini, pa čak i pojedincima . Na taj način, danas se krug subjekata međunarodnog prava ne svodi samo na države i međunarodne organizacije. Međunarodno pravo ne reguliše sve odnose između ovih subjekata, već samo one koji su međunarodni i uz to javnopravnog karaktera. Odnosi koji se odvijaju unutar državnih granica, ili bar većina njih su u principu stvar unutrašnjeg prava.
Naprotiv, međunarodno pravo uređuje odnose koji se odvijaju nezavisno od državnih granica (na teritorijama više država ili na prostorima koji nisu pod vlašću nijedne države), ali samo ako je reč o javnopravnim odnosima. Ovo treba naglasiti zato što mnogi međunarodni (prekogranični) kontakti uopšte nisu pravni odnosi, a čak ako to i jesu, veliki broj njih nije javnopravnog karaktera. Javnopravni karakter nemaju ni svi odnosi između država. Veliki deo ovih odnosa u principu nije od značaja za međunarodno javno pravo i predmet je regulisanja drugih grana prava (međunarodnog privatnog prava, međunarodnog privrednog prava, i sl.).
Međutim, međunarodno pravo ne reguliše samo (javnopravne) odnose na međunarodnoj sceni. Ono, uređuje, i to sve više, i određene procese i odnose u samim državama (unutar njihovih granica). U tom smislu dovoljno je primetiti da ono sve potpunije i sve neposrednije uređuje izvesna pitanja za koja se donedavno smatralo da spadaju u isključivu unutrašnju nadležnost država – npr. osnovna ljudska prava, zaštita manjina, zabrana određenih postupaka i u građanskim ratovima, zaštita prirode (sredine) i sl.

No votes yet.
Please wait…

Prijavi se

Detalji dokumenta

Više u Pravo

Više u Seminarski radovi

Više u Skripte

Komentari