Potpuno i nepotpuno usvojenje

I UVOD

Usvojenje je poseban oblik porodično-pravne zaštite djece bez roditelja ili bez odgovarajućeg roditeljskog staranja, kojim se zasniva roditeljski, odnosno srodnički odnos. Usvojenje se može zasnovati kao nepotpuno i potpuno. Dijete ima pravo znati da je usvojeno, a usvojioci su dužni upoznati dijete da je usvojeno najkasnije do njegove sedme godine života, odnosno odmah nakon zasnivanja usvojenja, ako je usvojeno starije dijete. Procedura usvajanja je ista i za strance i za bh. državljane. Zahtjev se podnosi Centru za socijalni rad, za koji se pretpostavlja da na brizi ima dijete koje podliježe osnovnim zakonskim odrednicama o usvajanju. Zahtjev podrazumijeva podnošenje svih dokaza o podobnosti za usvojatelja. Centri za socijalni rad, takodjer, prikupljaju dokaze o tome da potencijalni usvajatelj nije ranije bio roditelj, da mu nije oduzeto roditeljsko pravo, te istražuje socijalno i materijalno stanje. Važno je, ističe se ovdje, da buduća porodica ne bude ni pretjerano bogata ni siromašna. Jedina razlika je što se, kada su u pitanju stranci, ova socijalna anamneza traži od organa zemlje iz koje dolazi usvajatelj.
Sam proces usvajanja nema odredjeno vrijeme trajanja. Ukoliko Centri za socijalni rad imaju u evidenciji dijete za usvajanje, onda cijeli proces ide znatno brže, ali samo usvajanje je u potpunosti u nadležnosti Centara za socijalni rad koji djeluju u opštinama. Centri istovremeno mogu medjusobno kontaktirati i razmjenjivati informacije o tome da li na evidenciji imaju dijete za usvajanje ili potencijalnog usvajatelja. Može se desiti da odmah odgovore da nemaju djece na evidenciji za usvajanje, ali kako praksa pokazuje, nema tog usvajatelja koji odustane nakon prvog odbijanja. Pojedini čekaju i godinama.

II POJAM USVOJENJA – POTPUNO I NEPOTPUNO USVOJENJE
Važno je istaći da je porodično-pravni institut usvojenja takav da je koncipiran kao pravo djeteta trajno lišenog roditeljskog staranja, na odgovarajući oblik porodično-pravne zaštite. Usvojenje je u Konvenciji o pravima djeteta osmišljeno sa pozicije potreba djeteta i njegovog prava da se razvija u porodičnom okruženju, odnosno u usvojilačkoj porodici, u slučaju trajne nemogućnosti življenja sa prirodnim roditeljima, a u slučajevima i pod uslovima predviđenim pozitivnim zakonskim propisima iz te oblasti. “Usvojenje je poseban oblik porodično-pravne zaštite djece bez roditelja ili bez odgovarajućeg roditeljskog staranja, kojim se zasniva roditeljski, odnosno srodnički odnos.” Isto tako “usvojenje se može zasnovati samo ako je u interesu usvojenika.”
Usvojenje, dakle, niti u jednom propisu (međunarodnom dokumentu i domaćem unutrašnjom propisu), kao ni u pravnoj teoriji i teoriji socijalnog rada, nije koncipirano kao pravo usvojilaca, već pravo djeteta – usvojenika. Ovo zato što je djetetu bez roditeljskog staranja potrebno obezbjediti adekvatne uslove za rast, razvoj, vaspitanje, obrazovanje i dr.