Povišeni atmosferski tlak- dekompresijska bolest

1.    UVOD

Kroz ovaj seminarski rad baviti ćemo se pojašnjenjima pojma dekompresijkse bolesti, njenim varijacijama, uzrocima i posljedicama. U početku se dekompresijska bolest nazivala cassions disease, jer je njezino pojavljivanje bilo vrlo učestalo među kesonskim radnicima, koji su radili na projektima iskopavanja temelja za most ili konstrukcija dionica tunela. Kesoni (francuska riječ za sanduk) su konstantno ispunjavani komprimiranim zrakom, a omogućili su radnicima u osmosatnim ili dužim smjenama suhe uvjete za rad pod vodom. Što je bilo više projekata za rad pod vodom, to je bolest poprimala šire razmjere. Francuski je fiziolog Paul Bert proveo opsežno istraživanje dekompresijske bolesti i 1878. godine ustanovio da udisanje zraka pod pritiskom oslobađa dušik koji se širi po krvi i tjelesnom tkivu. Ukoliko se pritisak naglo oslobodi, dušik se vraća u plinovito stanje brzinom koja je prevelika da bi izašao iz tijela na normalan način. Kao posljedica toga se po cijelom tijelu formiraju mjehurići dušika, koji uzrokuju bolest koju su ronioci do tada povezivali s kostoboljom. Bert je preporučio radnicima i roniocima da se sporo dižu prema površini i nakon toga je došlo do bitnog poboljšanja zdravlja i smanjenja broja nesreća. Paul Bert je također otkrio i da se utjecaj dekompresijske bolesti može otkloniti povećanim tlakom i to je otkriće 1983. godine uvjetovalo konstrukciju prve dekompresijske komore u Americi, koja je bila upotrebljavana pri konstrukciji tunela ispod rijeke Hudson između New Yorka i New Jerseya.
To bi bio rezime povijesti dekompresijske bolesti.

2.    DEKOMPRESIJSKA BOLEST

Dekompresijska ili kesonska bolest, oboljenje je koje se javlja kod osoba koje rade ili borave u području povišenog tlaka zraka. Može se pojaviti kod ronioca, radnika u kesonima, čak i pilote pri brzom uzlijetanju iznad 7500 metara unutar aviona koji nemaju kabine pod pritiskom. Kao što to uvjek biva, ni o njoj još uvijek ne znamo sve. Ima slučajeva kad dva ronioca, koji rone u potpuno istom režimu, jedan oboli, a drugi ne. Ne zna se točno ni na koji način i mehanizmom nastaje, iako izgleda kako su svi oni mogući, djelujući nekad i udruženo.

Danas je, uglavno, prihvaćeno mišljenje Paula Berta, o tome da dekompresija nastaje zbog pojave mjehurića inertnog plina ( dušik ) u tkivima i krvi. Disanje pri povišenom tlaku ima kao posljedicu njegovo otapanje u krvi i tkivima. Za vrijeme ronjenja, dok ronilac boravi u području povišenog tlaka, otopljeni dušik ne stvara nikakve probleme ( ako izuzmemo pijanstvo dubina ili dušikovu narkozu ), no, čim započne izron, otopljeni se plin vraća iz tkiva u krv i pluća. Znatno je veća količina tih mjehurića pri brzom povratku sa povišenog na normalni pritisak. Ozbiljnost bolesti, težina simptoma i prognoza ishoda liječenja ovise o brojnosti, veličini i lokalizaciji mjehurića, odnosno o ” dekompresijskoj dozi ” koju određuju vrijeme i dubina na kojoj se ronilo. Najčešće se javlja unutar 6 do 12 sati, ali i do 36 nakon izrona.