Odlomak

Istorijat dijabetes melitusa

Dijabetes melitus (šećerna bolest) stara je koliko i ljudska civilizacija. Prvi pisani dokumenti o njoj datiraju iz starog Egipta. Poznati nemački arheolog Ebers u jednoj piramidi pronašao je papirus na kome su opisani simptomi šećerne bolesti kao ”potop od mokraće”. Sem opisa simptoma bolesti data su i upustva kako šećernu bolest lečiti, ali i ishrana, koja se sastoji od pšenice u zrnu, voća i piva. Početkom 20. Veka Frederin Alen preporučuje nisko kaloričnu dijetu samo od 1000 kCal dnevno, jer je uvideo i da sveukupan kalorijski unos znatno utiče na regulaciju šećerne bolesti. Ovakva dijeta nije obezbeđivala dovoljno hranljivih materija, vitamina i minerala i ekstremno je iscrpljivala organizam, ali je ipak donekle produžavala život obolelih od šećerne bolesti.
Tek je epohalno otkriće insulina dovelo do revulucionarnih promena u lečenju šećerne bolesti. Naučnici Banting i Best su otkrili da je hormon insulin odgovoran za metabolizam ugljenih hidrata. Hemičar Kolip, je uz njihovu pomoć prvi napravio relativno čist oblik insulina koji je mogao promeiti na čoveku. Insulina je prvi primenio dr Kembel 11. 1. 1922. Godine na trinaestogodišnjem dečaku Leonardu Tomsonu iz Bostona, koji je posle toga živeo još 13 godina i nije umro od dijabeta, već je poginuo u saobraćajnoj nesreći. Od 1955. Počela je masovna upotreba tableta za lečenje šećerne bolesti i život dijabetičara dobio je na kvalitetu i dužini. Iako su se lekari kroz vekove borili da dokuče tajnu zvanu dijabetes i uspeli da laboratorijski proizvedu insulin koji danas sve više odgovara modelu čovečijeg insulina, iako su pronađeni moćni tabletirani preparati način ishrane je ostao kamen temeljac uspešnog lečenja. Ishrana je ne samo osnov lečenja već predstavlja sigurno i jedan od faktora koji može da prerano dovede do pojave dijabeta – Poslednjih decenija promenio se način življenja uz smanjenu fizičku aktivnost, smanjeno unošenje hrane bogate dijetnim vlaknima, preterano uzimanje jako kalorične hrane, slatkiša i slatkih napitaka, što je rezultiralo pandemijom dijabeta.

 

 

Definicije dijabetes melitusa

Kompleksnost ovog metaboličkog stanja pokušali su da formulišu mnogi autori, nacionalne organizacije, Svetska zdravstvena orgazinacija i Internacionalna federacija za dijabetes. U međuvremenu, shodno naučnim dostignućima i inoviranoj strukovnoj praksi, definicija šećerne bolesti se više puta menjala ali je uvek bila odraz vremena u kome je formulisana. Većina endokrinologa/dijabetologa upitano o definiciji dijabetesa danas, sa sigurnošću bi svoj odgovor definisali na sledeći način: Šećerna bolest je heterogen sindrom, složenog etiopatogenetskog mehanizma nastajanja, hiperglikemijom kao dominantnom biohemijskom pojavom koju obično prati poremećaj metabolizma lipida i proteina, a kliničkom slikom dominiraju polidipsija, poliurija, polifagija, gubitak telesne mase i opšte kondicije. Ovo stanje, pošto dugo traje izaziva oštećenje manjih i većih arterijskih krvnih sudova (mikro i makroangiopatija) , koji ima za poledicu gubitak funkcije ili visok stepen oštećenja važnih organa i sistema (slepilo, uremija, gangrena, angina pektoris, infarkt miokarda, gubitak senzibiliteta ili oštećšenje motorne funkcije više grupa mišića, disfunkcija organa za varenje i mokrenje i dr.). U svojoj knjizi Textbook of Diabetes, Pickup J. C. I Williams G. (1992) šećernu bolest su definisali na najsažetiji način, koji se susreće u poslednjim godinama u stručnoj literaturi:“Dijabetski sindrom karakteriše hronična hiperglikemija. U kliničkoj slici postoje simptomi i znaci vezani za težinu metaboličkog poremećaja. Sindrom ima više definisanih uzroka, ali su oni delimično jasni kod nekih tipova dijabetesa. ”
Ipak, načini definisanja dijabetesa su vrlo skučeni uz svu maštovitost ekspertskih grupa ili pojedinaca koji su se ovim pitanjima bavili. Galloway A. J., Potvin H. J. I Shuman R. C. U svojoj knjizi Diabetes mellitus (1988) , deveto izdanje, definiciju šećerne bolesti oblikuju na sledeći način: ”Šećerna bolest je sistemsko oboljenje koje karakterišu hiperglikemija, hiperlipidemija i hiperaminoacidemija. Nju uzrokuju smanjenja sekrecija ili smanjena aktivnost insulina, a često je udružena sa specifičnim oštećenjima mikrocirkulacije, neuropatskim pojavama i predispozicijom za arteriosklerozu. Sindromi u dijabetesu predstavljaju različit klinički spektar koji se ispoljava u varijetetu genskih, imunoloških i biohemijskih karakteristika. U spoznaji etiologije ovog oboljenja još nije data poslednja reč. ”
Najznačajniji udeo i presudno mišljenje u formulisanju definicije dijabetesa u ekspertnoj grupi SZO imali su njeni članovi iz ADA: ”Šećerna bolest je stanje hronične hiperglikemije uzrokovano genskim i mnogim faktorima sredine, koji obično deluju udruženo. Ona nastaje zbog apsolutnog ili relativnog nedostatka insulina u organizmu, sa posledicama u metabolizmu glikoze, masti i proteina. Dijabetes se ispoljava karakterističnom kliničkom slikom, a u toku njegovog trajanja progresivno se razvijaju oboljenja arterioskleroze i mikroangeopatije. Njegova učestalost je relativno visoka (0, 5 do 3, 5 %) , javlja se u oba pola, pretežno kod žena, najčešće između 35 i 50 godina starosti, hronično i doživotno oboljenje. ”
Poslednjih godina, u priručnicima ADA eksperata koji se preporučuju lekarima za dijagnostifikovanje i lečenje dijabetesa (1988, 1989) , formulisanje definicije šećerne bolesti doživljava određene transformacije.
”Diabetes mellitus je hronični poremećaj koji karakterišu:

  1. Hiperglikemija udružena sa poremećajem metabolizma
  2. Ugljenih hidrata, masti i proteina i sklonošću ka razvoju
  3. Relativno specifičnih oblika bubrežnog, očnog, neurološkog i kardiovaskularnoh oboljenja ”, ili:

”Diabetes mellitus je hroničan poremećaj koji karakteriše nenormalnost u metabolizmu ugljenih hidrata, proteina i masti, često je udružen posle izvesnog vremena sa specifičnim mikrovaskularnim, makrovaskularnim i neuropatskim komplikacijama. Danas je prepoznatljivo da šećerna bolest obuhvata grupu genetski i klinički različitih oboljenja kod kojih je smanjena tolerancija glikoze zajednički činilac. ”

 

 
Etiologija i patogeneza šećerne bolesti
Nedovoljna količina insulina je odlučujuća činjenica u patogenezi dijabetesa. Izrazi nedostatak ili smanjenje količine insulina nisu uvek tačni. U nekim slučajevima, posebno u ranom stadijumu odraslih ili gojaznih dijabetičara, količina insulina je veća nego kod zdravih osoba. Uprkos ovoj hiperinsulinemiji, količina insulina je još uvek nedovoljna u odnosu na potrebe organizma. U drugim slučajevima sadržaj insulina u pankreasu može biti normalan a koncentracija insulina u krvi nepromenjena ili malo smanjena. Međutim, u ovom obliku dijabetesa odraslih pankreas slabije luči insulin na stimulaciju u toku testa tolerancije glikoze i najveće izlučivanje nastaje onda kada se koncentracija insulina kod zdravih osoba vraća ka vrednostima našte. Prema tome dijabetes nije ni nedostatak insulina niti smanjenje njegove količine već su posredi nedovoljne količine insulina u odnosu na potrebe organizma. Dijabetes melitus ili šećerna bolest je hroničan poremećaj metabolizma koji karakteriše trajno povišen nivo glukoze u krvi usled delimičnog ili potpunog nedostatka insulina. Taj nedostatak ometa razmenu ugljenih hidrata, masti i belančevine u organizmu, što se ispoljava tipičnim tegobama, a nakon dužeg vremena pogađa krvne sudove, nerve i druge organe. Najnoviji podaci govore da dijabetes melitus kao svetski zdravstveni problem predstavlja najčešće progresivno nezarazno masovno oboljenje. Broj obolelih neprekidno raste i procenjuje se da će 2025. Godine dostići cifru od 300 miliona ljudi. Ulazak glukoze u ćelije velikog broja organa i tkiva je uslovljen prisustvom i delovanjem insulina i zato se ta tkiva nazivaju insulin – zavisna tkiva. Postoje insulin – nezavisna tkiva kao što je nervno tkivo i eritrociti koji ne zahtevaju delovanje insulina. Normalna koncentracija glukoze u krvi je od 3, 80 mmol/l do 6, 10 mmol/l.

No votes yet.
Please wait…

Prijavi se

Detalji dokumenta

Više u Seminarski radovi

Više u Skripte

Komentari