Proizvodnja, troškovi, prihodi, raspodela, razmena i potrošnja (2. deo)
PROIZVODNJA, TROŠKOVI, PRIHODI, RASPODELA, RAZMENA I POTROŠNJA
1. POJAM PROIZVODNJE
Svakodnevno se srećemo sa mnoštvom raznovrsnih proizvoda i usluga.
Hleb, pecivo, jogurt, školska torba, farmerice, ručni sat, flaša crnog vina,
digitalna kamera, optički miš za računar – to su sve primeri proizvoda.
Usluge su ne manje značajne; pomenimo, recimo, usluge kao što su prevoz
taksijem, gledanje filma u bioskopu, ručavanje u restoranu, fotokopiranje
knjige, noćenje u hotelu, knjigovodstvena usluga i dr. Svi oni, i proizvodi i
usluge, stvaraju se u procesu proizvodnje. Proizvodnja je osnova
ekonomskog života. Ona je uslov i rezultat opšteg društvenog i
ekonomskog razvoja. Otuda je to centralni koncept ekonomije te je
proučavanje proizvodnje od suštinskog značaja za ekonomiju kao nauku.
Da bismo razumeli svu kompleksnost proizvodnje, moramo najpre steći
jasnu sliku o tome šta ona predstavlja.
Proizvodnju
možemo definisati kao
društveno organizovani proces
transformacije određenih inputa (resursa, faktora proizvodnje) pod
određenim tehničko-tehnološkim, prirodno-klimatskim i drugim
uslovima, u cilju stvaranja određenih autputa (dobara i usluga) a sa
krajnjim ciljem da se zadovolje potrebe potrošača.
Iz ove definicije proizlaze određene bitne karakteristike proizvodnje,
koje ćemo ukratko opisati.
a) Proizvodnja je uvek
društvenog karaktera
.
Društvenost proizvodnje
određuje njenu kompleksnost, dinamičnost i razvoj. To znači da se
proizvodnja odvija kao određeni način društvene organizacije, koji
uključuje različite učesnike, međusobno povezane i uređene u određene
organizacione oblike – ekonomske jedinice (preduzeće, javno, preduzeće,
državna ustanova, privatna agencija i dr.).
b) Proizvodnja je određena kao
proces
koji ima svoje specifične
tehničko-tehnološke karakteristike, svoj tok i određeno vreme trajanja.
Proizvodni proces se odvija u fazama, sukcesivno povezanim, a njegovo
osnovno obeležje je
kontinuitet
. To znači da proizvodnja ne sme biti
prekinuta, jer svaki prekid i zastoj uzrokuje velike gubitke i troškove, koji
mogu da ugroze i samu proizvodnju. Stoga se vlasnik ekonomske jedinice,
menadžer, rukovodilac, kao inicijatori proizvodnje, brinu o svim
relevantnim aspektima proizvodnog procesa, nastojeći da održe njegov
neometan tok.
c) Proizvodnja se razume kao proces
transformacije
, odnosno
preoblikovanja određenih inputa (ulaza) u određene autpute (izlaze)
. S
jedne strane, u proizvodnju ulaze određene materije (materijali, sirovine,
poluproizvodi) i radna snaga, što sve čini input proizvodnje, čijim
trošenjem i upotrebom se kao krajnji rezultat dobija određeni željeni
39
PRINCIPI EKONOMIJE
autput. Pod autputom se podrazumevaju određena dobra i usluge, koji se
putem tržišta dostavljaju svima onima kojima su isti potrebni potrošači).
Slika 2: Proizvodnja kao proces transformacije inputa u autput.
Dakle, proizvodnja nije ništa drugo nego proces trošenja određenih
inputa u cilju stvaranja željenog autputa. Otuda je proizvodnja ujedno i
potrošnja, te je tako povezana sa potrošnjom.
d) Krajnji cilj proizvodnje sastoji se u
zadovoljavanju potreba
potrošača
. Ovde je sadržan marketinški pristup proizvodnji. Potrošač,
odnosno potrošnja je cilj i svrha proizvodnje. U marketingu se kaže da je
potrošač kralj.
Rekli smo da se pod
autputom
proizvodnje smatraju željena dobra i
usluge koji mogu zadovoljiti neku ljudsku potrebu.
Autput
proizvodnje
naziva se drugim rečima
proizvod
. Proizvod obuhvata dobra i usluge. On
može biti u materijalnom obliku, poput nekog opipljivog dobra (hleb, vino,
CD plejer, računar, cigarete) ili u nematerijalnom obliku, u vidu usluge.
Usluge se, opet, dele na proizvodne i neproizvodne usluge. Proizvodne
usluge su one usluge koje se vezuju za određeni proizvod. Recimo, usluga
servisiranja računara ili automobila, usluga šivenja odela i sl.
Neproizvodne usluge su „čiste“ usluge i one ne moraju da budu vezane za
neki konkretan proizvod. Primer takvih vrsta usluga je konsalting,
pružanje određene vrste informacija ili obrazovne usluge tipa kurseva ili
tečajeva.
Bitno je razlikovati
proizvod
od
robe
. Proizvod nije roba ako se ne
dostavi na tržište. Tek
onaj proizvod koji je namenjen za razmenu,
odnosno za tržište, naziva se robom
. Ono što razlikuje robu od proizvoda
je, dakle, njena razmenljivost, odnosno namenjenost za tržište.
Na osnovu prethodno izloženog možemo zaključiti da je proizvodnja
kompleksan, višefazni proces, koji ima za cilj da se zadovolje potrebe
potrošača. Zavisno od toga da li posmatramo proizvodnju kao neposredno
40
INPUT:
1. Sirovine
2. Rad. snaga
3. Pom. materijali
4. Energija
INPUT:
1. Sirovine
2. Rad. snaga
3. Pom. materijali
4. Energija
AUTPUT:
1. Proizvod
2. Usluga
AUTPUT:
1. Proizvod
2. Usluga
TRANSFORMACIJA
Trošenje
Tehnološki proces
P R O I Z V O D N I P R O C E S

PRINCIPI EKONOMIJE
2. FAKTORI PROIZVODNJE
Faktori proizvodnje predstavljaju agregatni izraz resursa ili inputa koji
se koriste u procesu proizvodnje roba i usluga. Faktori proizvodnje su
osnovni, dinamički činioci proizvodnje. Bez njih proces proizvodnje ne
može da se odvija. Ovde je bitno da razmotrimo pre svega sledeće
elemente: a) struktura faktora proizvodnje; b) vrednovanje uticaja svakog
od njih na proizvodnju; c) dinamika uticaja faktora na proizvodnju.
Ukupna količina faktora proizvodnje (inputa) kojima raspolaže
ekonomija u jednom određenom periodu determiniše ukupan obim
proizvedenih dobara i usluga u tom periodu (autput).
U ekonomskoj teoriji su izdvojeni sledeći faktori proizvodnje:
Rad
Zemlja
Kapital
Preduzetništvo
Rad
Rad predstavlja prvi i najvažniji proizvodni faktor. Prioritet rada
proizlazi, najpre, iz toga da je rad jedini živi – subjektivni faktor. Kada
govorimo o radu, mislimo na ljudski, organizovani rad, odnosno društveni
rad. Pod tim se podrazumeva rad koji obavljaju ljudi međusobno povezani
i organizovani u određene društvene klase, grupe, preduzeća i druge
ekonomske subjekte. Rad se ekonomski definiše kao
svrsishodna i
organizovana društvena delatnost usmerena ka stvaranju novih dobara i
usluga
. Na makroekonomskom nivou govorimo o ukupnom društvenom
(uloženom i/ili utrošenom)
fondu
rada. To je ukupna količina rada koja se
ulaže i utroši u jednoj ekonomiji.
Rad je u osnovi vrednosti novostvorenih dobara i usluga. Prema radnoj
teoriji vrednosti, čiji najzapaženiji zastupnici su predstavnici klasične
britanske političke ekonomije (A. Smit, D. Rikardo, Dž. S. Mil) ali i neki
kasniji ekonomisti, među kojima se ističe K. Marks, ljudski rad predstavlja
sadržinu vrednosti robe. Predstavnici subjektivne teorije vrednosti –
marginalisti, smatraju da je vrednost robe određena korisnošću robe za
potrošača, u skladu sa njegovom subjektivnom procenom. Danas su
ekonomisti ili podeljeni po pitanju određenja vrednosti ili zastupaju
sinkretističko gledište, iznoseći stavove prema kojima je vrednost robe
određena i radom, ali i mnogobrojnim drugim faktorima (ponuda, tražnja,
korisnost robe, imidž, opšta politička i ekonomska situacija, brend i dr.).
42
PROIZVODNJA, TROŠKOVI, PRIHODI, RASPODELA, RAZMENA I POTROŠNJA
Moderni teoretičari zapravo i ne raspravljaju mnogo o vrednosti, baveći se
više cenom kao osnovnom kategorijom robe i njenim određenjem.
Izvor rada jeste
stanovništvo
. Ukupno stanovništvo, posmatrano po
različitim kriterijumima i sa različitih aspekata (brojčano stanje, struktura –
polna, starosna, kvalifikaciona, istorijsko-kulturna itd.) svakako postaje
veoma značajna oblast ekonomskih istraživanja kako bi se otkrile
karakteristike radne snage.
Nosilac rada jeste
radna snaga
. Potrebno je razlikovati rad od radne
snage. Radna snaga je oličena u subjektima rada, i nju čine lica koja su
sposobna da budu radno angažovana i koja jesu radno aktivna ali i ne
moraju. Radna snaga se ne može poistovetiti sa osobom. Neka osoba može
imati mnoštvo različitih sposobnosti, želja, prohteva, potreba i dr. Stoga
radnu snagu možemo definisati kao
određeni skup psihofizičkih
sposobnosti koje neko lice poseduje i koje mogu biti upotrebljene i
profilisane u funkciji određenog posla
. Rad predstavlja
proces trošenja
radne snage u proizvodnji
.
Razlikujemo
aktivnu
(zaposleni) i
potencijalnu
radnu snagu.
Potencijalnu radnu snagu čine svi pripadnici radne snage koji su radno
sposobni i koji izražavaju spremnost da rade, što uključuje i zaposlenu i
nezaposlenu radnu snagu. Kategorija radne snage uža je od kategorije
radno sposobnog stanovništva. Ovde su uključene sve osobe od 16 do 65
godina starosti (za žene do 60) koje su sposobne da rade, odnosno da budu
radno angažovane u ekonomiji. Ova kategorija se razlikuje od radne snage
po tome što je određujuća karakteristika ovde
sposobnost
za rad, dok
radnu snagu mogu činiti isključivo oni koji su sposobni i koji su
spremni
da budu radno angažovani.
Nezaposlena radna snaga
, kao deo radno sposobnog stanovništva koji
nije angažovan u procesu proizvodnje, može da bude veliki društveni
problem i kočnica ekonomskog razvoja.
Zemlja
Naziv drugog faktora je tradicionalno poznat kao „zemlja“. Moderan
naziv je „
prirodni resursi
“. Ovaj faktor obuhvata mnoštvo različitih
bogatstava kojima raspolaže jedna nacionalna ekonomija ili područje a koji
se mogu naći u prirodnom, tj. sirovom stanju. Pritom valja razlikovati
prirodne resurse kao faktor od
prirodnog bogatstva
. Prirodno bogatstvo je
izvor prirodnih resursa. Prirodni resursi su deo prirodnog bogatstva kojim
obiluje jedna zemlja ili region, koji mogu biti eksploatisani od strane
društvene zajednice. Dakle, prirodni resursi ne podrazumevaju čitavo
43

PROIZVODNJA, TROŠKOVI, PRIHODI, RASPODELA, RAZMENA I POTROŠNJA
Ljudski kapital
Socijalni kapital
Duhovni kapital
Finansijski kapital podrazumeva novac u svim njegovim oblicima
(gotovinski, žiralni, elektronski novac itd.) i novčane derivate, uključujući
hartije od vrednosti, koji se uključuju u promet i angažuju u svrhu
oplodnje. Fizički kapital čini mašine, opremu, alate, fabričku halu, računare
i druge vidove materijalnih dobara koja se koriste u proizvodnji ili
prometu. Ljudski, socijalni i duhovni kapital su novije koncepcije kapitala,
stvorene u XX veku. Ljudski kapital obuhvata znanje, iskustvo i veštinu
radne snage. Socijalni kapital se odnosi na takvu organizovanu
kombinaciju pojedinaca u društvu koja ima svoju posebnu vrednost, što se
ogleda u prosperitetu društvenog sistema, izgradnji demokratskog,
otvorenog društva, održivom društvenom razvoju, političkoj stabilnosti i
ljudskom blagostanju. Na kraju, duhovni kapital se shvata kao „obim
duhovnog znanja i stručnosti koje stoje na raspolaganju pojedincu ili čitavoj
kulturi, gde se smatra da duhovno označava ’značenje, vrednosti i
fundamentalnu svrhu.“
Svi vidovi kapitala mogu egzistirati u jednom od sledećih oblika:
Novčani kapital
Fizički (materijalni) kapital
Cirkulišući kapital
Kapital neprestano prelazi iz jednog oblika u drugi. On se stalno kreće.
To kretanje kapitala naziva se cirkulacija odnosno kružno kretanje kapitala.
Cirkulacija kapitala je suštinsko obeležje kapitala i ono ga izdvaja od
drugih dobara i novca. Otuda, kapital nije novac i nije bilo koje dobro. Da
bi neko dobro bilo kapital, ono mora da se koristi u neku ekonomsku svrhu
da bi se od njega u nekom budućem periodu dobio prihod ili dohodak.
Dohodak koji kapital daje naziva se profit (kod proizvodnog ili trgovačkog
kapitala) ili kamata (kod zajmovnog kapitala). Isto to važi i za novac.
Novac koji se ne koristi, koji nema nikakvu određenu (ekonomsku)
namenu, koji leži negde skriven, u čarapama, fiokama, ostavi, ne može biti
kapital. Otuda je kapital vrednost koja može dati veću vrednost. Drugim
rečima, kapital rađa novu vrednost, onu koja je veća od njegove prvobitne.
Marksistička ekonomija ovaj proces stvaranja veće vrednosti naziva
oplodnja kapitala.
Postoji i podela kapitala na:
Spiritual Capital, Wealth We Can Live By
, Berrett-Koehler
Publishers, Inc., San Francisco, USA, p. 27.
45
Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.
Slični dokumenti