Propaganda tokom Španskog građanskog rata
SADRŽAJ:
Uvod.....................................................................................................................3
Rat i propaganda..................................................................................................5
Ratni propagandni posteri....................................................................................7
Fotonovinarstvo kao sredstvo propagande u Španskom građanskom
ratu......................................................................................................................10
Zaključak………………………………………………………………………18
2
UVOD
Španija je predstavlja poslednju evropsku zemlju u kojoj je ukinuta apsolutna monarhija i direktni
uticaj Crkve na politiku. U prvim mesecima 1936. godine društvo u Španiji je bilo veoma
podeljeno i sa poprilično narušenim saživotom, kao i u većini zemalja Evrope a odbojnost prema
liberalnoj demokratiji u korist autoritarizma je rasla velikim koracima. Tokom Druge republike
došlo je do proširivanja razdora unutar društva, a do izražaja su došle i razlike između političkih
frakcija. Glavni cilj Druge republike je bio da transformiše Španiju u novu državu, prema modelu
najrazvijenijih država tog doba, da joj osigura liberalno-demokratske institucije, podstakne
kapitalističku proizvodnju i osigura suverenitet članova parlamenta izabranih iz naroda. Osim
toga, postojala je ideja da se Crkva odvoji od države i da se vojska vrati u zakonske okvire u
pogledu vojne odbrane uz osiguravanje administrativne autonomije za područja kao što su
Katalonija, Baskija i Galicija. Druga republika je bila podržavana samo od strane pripadnika
delova srednjeg sloja društva i sloja urbanih intelektualaca. Većina radničke klase je podržavala
razne radničke partije i sindikate, među kojima je bila i Socijalistička stranka. Državni udar je bio
neuspešan, ali je otvorio put ka otvorenom nasilju i u julu 1936. godine počeo je Španski
građanski rat.
Španiji tih godina nisu bile strana politička, ekonomska, socijalna i kulturna previraja koja je
doživljavao i ostatak Evrope. Između 1910. i 1931. godine širom Evrope nastalo je više
republika, režima demokratije ili onih sa demokratskim aspiracijama i smenile su nasledne
monarhije koje su postojale vekovima. Bez vojnog puča 1936. godine do Građanskog rata u
Španiji ne bi ni došlo. Građanski rat se dogodio jer vojni udar nije ostvario svoj glavni cilj –
osvajanje vlasti i rušenje režima Republike, a dodatno je došlo i do značajnog vojnog i civilnog
otpora u pokušaju uvođenja jednog autoritarnog režima. Državni udar je naišao na veliki otpor jer
klima društva u Španiji nije bila ista kao iz 1923. godine kada su u prilog pobuni Migel Primera
de Rivere išli suzdržanost vojske, pasivnost javnog mnjenja, slabost vlade a pre svega saglasnost
kralja Alfonsa XIII.
Španija je 1936. bila organizovana kao Republika, čiji su zakoni stvorili istorijsku mogućnost
rešavanja nagomilanih problema, ali su izazvali i mnoge nestabilnosti. Zbog tog visokog nivoa
političke i društvene angažovanosti, državni udar nije mogao da rezultira jednostavnim
povratkom izgubljenog reda, uz vraćanje tradicionalnih vrednosti.
Do uvođenja Republike 1931. godine društvo u Španiji je bilo na marginama poteškoća koje su
protresale većinu evropskih zemalja od 1914. godine. Španija nije bila učesnik I svetskog rata i
nije pretrpela snažne potrese koje je taj rat izazvao. Nakon I svetskog rata u Evropi su ekonomska

4
RAT I PROPAGANDA
Da bismo razumeli kako i na koji način se propaganda koristi kao sredstvo u ratu, moramo, pre
svega, da objasnimo pojam propagande.
Prema autoru Darku Tadiću, pojam propagande možemo
definisati na sledeći način: „Propaganda uključuje intenzivno korišćenje slika, slogana i simbola
koji utiču naša uverenja i emocije; to je smišljena komunikacija sa tačno određenom tačkom
gledišta koja ima za cilj da primalac poruke „dobrovoljno“ usvoji željene pozicije i uverenja kao
da su njegovi sopstveni i deluje u skladu sa tim.“
Propaganda je oduvek bila usko povezana sa ratom, a ratne pripreme se ne sastoje samo od
naoružanja vojske nego i od psihičke pripreme civila – budućih vojnika. Ratna propaganda
predstavlja jedan od najčešće korišćenih oblika psihološkog ratovanja. Već kod starovekovnih
ratovanja je postojala otvorena težnja da se raznim postupcima utiče na stavove i ponašanje
drugih pojedinaca i društvenih grupa, potvrđujući time bitne elemente propagande kao
osmišljene, planski vođene i organizovane delatnosti. Julije Cezar je nakon pobede namerno
javno prikazivao ratni plen i zarobljenike, u nastojanju da zaplaši protivnike. Džingis-kan je širio
glasine o nepobedivosti mongolskih hordi, Temistokle je ostavljao poruke uklesane na kamenu
pored izvora, izazivajući time podele između neprijatelja, a Nikola Makijaveli se intenzivno
bavio metodama razaranja morala protivnika. Poznata izreka „rat je produžena politika, samo
drugim sredstvima“ ima svoje značenje i u aktivnostima propagande. U ratnim uslovima, a pod
njima podrazumevamo i period koji je prethodio ratu, propaganda ima ogromnu važnost. „Vas
možda ne zanima rat ali vi zanimate njega“ je izjava koja se pripisuje vođi boljševika Lavu
Trockom i koja umnogome oslikava ratnu atmosferu. Ratna propaganda ima dva cilja. Prvi je da
maskimizira učestvovanje ljudi u aktivnostima grupe. To podrazumeva stvaranje grupnog
identiteta, osećaja pripadnosti, prihvatanje ratnih ciljeva i stvaranje samopouzdanja i poverenja da
će se ti postavljeni ciljevi i ostvariti. Ovde naročito dolazi do izražaja upotreba tehnike
horizontalne propagande, odnosno propagande integracije. Drugi cilj koji ima ratna propaganda
jeste minimizacija udela neprijatelja u aktivnostima vlastite grupe. Možemo pretpostaviti da su
ova dva cilja suštinski komplementarna i da se propaganda može razlikovati na onu usmerenu ka
spolja, odnosno ka protivniku i na onu usmerenu ka unutra, odnosno prema vlastitom narodu.
Ratna propaganda se uobičajeno deli na strategijsku, taktičku i konsolidacijsku
. Strategijska
propaganda stvara generalne uslove za ostvarivanje unapred utvrđenih političkih i strateških
ciljeva. Usmerena je ka čitavom stanovištvu, cilj joj je da naglasi opšte vrednosti i da pokuša da
osigura podršku građana vladajućoj vlasti. Taktička propaganda se primenjuje pre i tokom
borbenih operacija. Cilj taktičke propagande je da smanji borbeni moral neprijatelja, da
podstakne dezeterstvo u redovima neprijatelja, podstakne predaju i defetizam i tako olakša
ostvarivanje vojnih ciljeva uz smanjenje vlastitih žrtava. Konsolidacijska propaganda je usmerena
Darko Tadić, Propaganda, Beograd 2005.
Podunavac, M.: Politika i strah, Zagreb, 2008., str 120-123
Šiber I.: Osnove političke psihologije, Zagreb, 1998., str 95-99
5
ka civilnom stanovništvu i to pre svega ka onim područjima koja su već osvojena ili u kojima je
neprijatelj imao većinsku podršku. Cilj ovakvog propagandnog delovanja je da objasni
pravednost sopstvene borbe i da zadobije podršku onih koji su se pre klanjali protivniku. Takva
propaganda se primenjuje uvek u onim sredinama gde ne postoji sigurna i jasna podrška. Osim
ove podele, moguća je i podela ratne propagande na preventivnu i profilaktičku. Preventivna
propaganda unapred priprema javnost na moguće događaje i teži da ublaži neizvesnost onoga što
se eventualno očekuje. Tipičan primer ovakvog oblika propagande jeste Čerčilevo naglašavanje
da jedino što se može obećati Britancima jeste „krv, znoj i suze“, čime je pripremao narod na
dugotrajan rat i stradanja tokom nemačke invazije u Drugom svetskom ratu. Profilaktička
propaganda je pokušaj naknadnog ublažavanja negativnih posledica određenih zbivanja, najviše
napredovanja neprijatelja i vlastitih gubitaka.
Osnovni sadržaj rata jeste oružana borba, ali se koriste i druge forme borbe. Političkom i vojnom
strategijom nastoji se da se raznim sredstvima i određenim postupcima umanji snaga agresora, a
da se ujedno i homogenizuju snage u vlastitim redovima i pridobiju saveznici.
Psihološki rat je oblik specijalnog rata koji je usmeren na postizanje psiholoških efekata.
Možemo ga definisati kao političku – vojnu strategiju kojom se nastoji da se različitim metodama
i sredstvima umanji snaga neprijatelja i ujedno poveća snaga u vlastititim redovima. Za razliku od
klasičnog ratovanja, psihološki rat se može voditi i u relativno mirnim uslovima, kao što je to bio
slučaj sa Hladnim ratom koji je vođen između SAD-a i SSSR-a.
Cilj psihološkog rata je stvaranje psiholoških efekata, a krajnja namera je ostvarivanje ciljeva
vlastite politike korišćenjem određenih psiholoških mehanizama i zakonitosti. Opšti zaključak je
da je atmosfera nesigurnosti, straha, bojazni za elementarnom egzistencijom veoma povoljna
osnova za psihološko delovanje na emocije građana i na njihove stavove i postupke.
Podunavac, M.: Politika i strah, Politička kultura, Zagreb, 2008., str 120-123
Mihailović, V.: Propaganda i rat, Beograd, 1984, str 87-90
Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.
Slični dokumenti