Odlomak

UVOD:

1. Krivično delo – pojmovno određenje
Određivanje pojma, krivičnog dela jedan je od prvih i osnovnih problema krivičnog prava. U istorijskom razvoju nauke krivičnog prava, krivično delo se posmatralo sa više različitih aspekata i sa veoma različitim pristupima teoretičara krivičnog prava. I u našoj savremenoj teoriji krivičnog prava teoretičari imaju različite pristupe u određivanju pojma krivičnog dela. Tako dr. Miodrag Jovičć i dr. LJubiša Jovanović u knjizi Krivično pravo – Opšti deo, razmatraju formalistički, materijalni i materijalno-formalni pojam krivičnog dela, a profesor Bora Čejović u knjizi Krivično pravo-Deseto izdanje pored navedena tri pristupa, razmatra i četvrti pristup-zakonski pojma krivičnog dela. Može se generalizovati u najopštijem da se krivično delo može definisati na različite načine.
„Na prvom mestu može se reći da je krivično delo ponašanje za koje je društvo veoma zainteresovano i protiv koga manje-više oštro reaguje. S gledišta učinioca krivičnog dela, krivično delo predstavlja određeni događaj u životu pojedinca, koji sa sobom povlači određene društvene posledice. S ovog fenomenološkog gledišta, krivično delo je ono ljudsko delo , ili ponašanje, koje sadrži sve uslove koji odgovaraju zakonskoj pretpostavci za primenu krivične sankcije. Prema tome, tim pojmom se označava konkretno delo ili ponašanje koje se poklapa sa zakonskim opisom krivičnog dela“
Prema zakonskoj definiciji, krivično delo je ono delo koje je zakonom predviđeno kao krivično delo koje je protiv pravno i koje je skrivljeno (čl. 14 KZS). Ovakva zakonska odredba pokazuje da su elementi opšteg pojma krivičnog dela sledeći:
1. delo (da je u pitanju radnja kojom se prouzrokuje posledica)
2. određenost u zakonu (da je u pitanju delo koje je zakonom predviđeno kao krivično delo)
3. protivpravnost (da je u pitanju delo koje je protivno pozitivnom pravu)
4. krivica (da je u pitanju delo koje je skrivljeno)
Navedeni elementi su konstitutivne prirode, što znači da krivično delo postoji samo pod uslovom da su se stekli svi elementi. Ako bilo koji od elemenata izostaje, nema krivičnog dela.

Obzirom da je tema ovog seminarskog rada – KRIVIČNO DELO RATNIH ZLOČINA, ovo što je u uvodu izneto u najopštijem o pojmovnom određenju krivičnog dela smatram dovoljnim.

2. Krivično delo ratnih zločina

Rat, ratna razaranja i ratni zločini su odavno nastali još sa početkom postanka ljudskod društva. Na žalost od tog vremena pa do današnjeg dana, ratovi, ratna razaranja i ratni zločini neprekidno traju. Stiče se utisak da je smisleno izvesti zaključak da su ratovi zakonita, socijološka i društvena pojava.

Posledice izazvane ratom, ratnim razaranjima i ratnim zločinima su praktično nenadoknadive štete koje je ljudsko društvo tokom svoje istorije pretrpelo, su ogromne i svakako zaustavljaju razvoj ljudskog društva uopšte. napomenimo samo dva najstrašnija rata koja su ikada vođena u istoriji ljudskog društva. Prvi svetski i Drugi svetski rat, pričinili su najveće i nenadoknadive gubitke kako u ljudstvu tako i u materijalnim dobrima.
Rat kao društvena pojava još u početnom periodu razvoja ljudskog društva izazivao je pažnju ne samo države i društva nego i nauke, koja je tražila objašnjenje za rat uopšte. Time su se bavili mnogi istoričari, filozofi, sociolozi, pravnici i drugi, još u Starom i Srednjem veku koji su se bavili problematikom ratnih zločina i uopšte. Međinarodna zajednica i čovečanstvo bili su tokom svoje duge istorije praktično nemoćni u sprečavanju rata, ratnih razaranja i ratnih zločina. Pokušavalo se propisivanjem određenih pravila za vođenje rata i njegove humanizacije. Činjenica je da svi ti pokušaji u raznim periodima ljudske istorije nisu donosili željene rezultate praktično sve do XIX veka. XIX vek pred stavlja prekretnicu u regulisanju pravila za vođenje rata, zaštiti civilnog stanovništva – ne boraca, ranjenika i uopšte njegovoj humanizaciji.
Prvi korak u tom pravcu je Pariska deklaracija o pomorskom ratu iz 1856. godine, koja sadrži pravila o zabrani blokade mora. Zatim dolaze mnogo važniji i opsežniji međunarodni dokumenti iz ratnog prava. U Ženevi je 1864. godine doneta Konvencija o poboljšanju sudbine vojnih ranjenika u ratu. Ubro posle toga, 1868. godine usvojena je Petrogradska deklaracija, koja, pored zabrane upotrebe eksplozivnih zrna težine manje od 400 grama, sadrži i neke osnovne polazne principe ratnog prava.
Najvažnije su kodifikacije pravila ratnog prava izvršene na Haškim konferencijama 1899. godine i 1907. godine kada su donete značajne i brojne konvencije i deklaracije. Napomenimo da je između dva svetska rata usvojeno nekoliko konvencija koje regulišu ovu materiju kao što su Ženevka konvencija o postupanju sa ratnim zarobljenicima iz 1929. godine i Londonska pomorska konvencija iz 1930. godine.
Posle Drugog svetskog rata doneto je više međunarodnih pravnih akata: Povelja Organizacija Ujedinjenih Nacija neposredno posle završetka Drugog svetskog rata, četri Ženevske konvencije iz 1949. godine o zaštiti žrtava rata i najkasnije uz nju i dodatni protokoli, što predstavlja dalji veliki napor da se poboljša položaj, boraca, ranjenika, i civilnog stanovništva u oružanim sukobima.
Prvi i Drugi dodatni protokol Ženevske konvencije usvojeni su 1977. godine. S obzirom na razvoj naoružanja i doktrina za vođenje rata, uvojen je čitav niz konvencija o zabrani vođenja hemijskog i nuklearnog rata.
Činjenica je da je u ratnim sukobima pored boraca najviše stradalo civilno stanovništvo i njihova imovina. U većini ratova tokom ljudske istorije vršeni su i masovni ratni zločini, koji su često ostajali nekažnjeni. Sve do kraja XIX. veka ratni zločini nisu bili pravno regulisani kao posebno krivično delo. Tek krajem XIX. veka posle usvajanja Haških konvencija, nastaje nova era u regulisanju i inkriminizaciji ratnih zločina, tako, da mnoge zemlje unose ovo krivično delo u svoje krivične zakone, ili pak to regulišu posebnim zakonima. Usvajanjem mnogobrojnih međunarodnih konvencija o regulisanju rata, ratnih razaranja i ratnih zločina, inkriminacijama u krivičnim zakonima nisu prestali ni rat, ni ratna razaranja, ni ratni zločini. Naprotiv, naročito tokom čitavog XX veka vođeni su mnogobrojni ratovi u raznim delovima sveta sa ogromnim žrtvama i uz vršenje ratnih zločina.
Osnovna karakteristika ovih krivičnih dela je to što ona najvećim delom nisu uperena protiv društvenih odnosa samo jedne zemlje, nego protiv čitave međunarodne zajednica (svetski ratovi). Iz ove osnovne karakteristike proizilazi da su ova krivična dela na prvom mestu regulisana Međunarodnim sporazumima kojima se pojedine države obavezuju da ta krivična dela unesu u svoja krivična zakonodavstva. Takav postupak je usvojila i naša zemlja koja je prihvatila niz konvencija međunarodnog

No votes yet.
Please wait…

Prijavi se

Detalji dokumenta

Više u Pravo

Više u Seminarski radovi

Više u Skripte

Komentari