Rodgersova teorija ličnosti

UVOD
BIOGRAFIJA

Carl R. Rogers je poznat kao otac terapije usmjerene na klijenta. Humanistički koncept je razvijao tokom rada sa zlostavljanom djecom. Smatrao je da terapeuti trebaju dopustiti pacijentima da otkriju rješenje za sebe. Doživio je široko odobravanje za svoju teoriju, te je bio nagrađivan različitim počastima.
Dr. Carl R. Rogers rođen je 08.1. 1902. u Oak Park, Illinois, predgrađe Chicaga. Školovanje je započeo od drugog razreda jer nije morao ići u prvi razred, pošto je znao čitati prije vrtića. Kada je imao 12 god., obitelj se preselila na farmu gdje je proveo adolescenciju. Tokom tog vremena Carl je postao izoliran, nezavisan i samodiscipliniran. U početku je studirao teologiju na  University of Wisconsin. Kako mu je vjera  slabila sve više se bavio psihologijom, te je stekao zvanje doktora za psihoterapiju na University Columbia  1931.
U to vrijeme već se bavio kliničkim radom na Rochester Society na Prevenciji okrutnosti nad djecom. Na toj klinici naučio je o Otto Rankovoj teoriji i tehnikama terapije što je uticalo na razvijanje vlastitog pristupa. 1940. je Rogers postao profesor psihologije na Ohio State University gdje je ostao do 1945. Zatim je prešao na University of Chicago 1945. gdje je bio profesor psihologije i osnovao je Centar za savjetovanje.  Toekom tog vremena 1951. objavio je najvažniji rad Client-Centered Therapy u kojem je iznio bazičnu teoriju. 1957. zauzeo je važno mjesto na Odsjeku psihologije i psihijatrije na University of Wisconsin. Nakon toga, kao predavač promijenio je mnogo fakulteta (Boeree,1998).
Teorija je nastala kao rezultat Rogersove frustracije prema terapeutima koji su imali impozantan stav nad pacijentima. Poznat je po dopuštanju pacijentima da imaju fleksibilnost u određivanju tretmana. Vjerovao je  kako je važno za pojedinca da nauči razumjeti sebe i donosi neovisne odluke koje su važne u razumijevanju problema.
Rogers je autor više od sto radova u kojim objašnjava svoju teoriju razvoja ličnosti. Primio je različite nagrade i priznanja za doprinos razvoju psihologije. Dobio je Nicholas Murray Butler Silver Medal od Columbia University 1955. Za istraživanja u psihoterapiji  primio je nagradu od American Psychological Association 1956. i 1972. te nagradu od Division of Psychotherapy. Tokom karijere dobio je još mnogo prestižnih nagrada. 1987. Carl Rogers je preminuo od srčanog udara u San Diegu, California (Hall,1997).

 
FENOMENOLOŠKI  PRISTUP

Rogers se strastveno  zauzimao za humanističke vrijednosti  i vjerovao je u naslijeđenu dobrotu u ljudima što je mnoge privuklo. Rogersova teorija je bazirana na kliničkom iskustvu rada s klijentima, kao i Freudova no u suprotnosti s Freudom je njegovo gledište da su ljudi bazično dobri i zdravi. On mentalno zdravlje vidi kao normalnu progresiju života, a mentalnu bolest, kriminalitet i druge ljudske probleme kao iskrivljenje te prirodne tendencije.
Njegov pogled na ljudsko ponašanje je «izvanredno» racionalan. Po njegovom mišljenju srž ljudske prirode je u suštini pozitivna. Prema Rogersovoj  teoriji osnovni podaci o čovjeku su sadržani u fenomenološkom, što znači doživljenom ili svjesnom dijelu ličnosti. Ti su podaci simbolizirani i zbog toga dostupni direktnom proučavanju. Osobne percepcije i ukupno iskustvo pojedinaca čine njegov fenomenalni svijet (fenomenalno polje). Osnovni strukturalni aspekt ličnosti je self (Fulgosi, 1997).
Fenomenalno polje ljudi uključuje sve doživljaje dostupne u datom trenutku, i svjesne i nesvjesne (Rogers, 1959; prema Pescitelli; 1996). Tijekom  razvoja dio tog polja se diferencira i to postaje pojedinčev self (Hall i Lindzey, 1985; Rogers, 1959; prema Pescitelli; 1996). Self je centralni konstrukt u Rogersovoj teoriji. Razvija se kroz interakciju s drugima i uključuje svjesnost postojanja i funkcioniranja. Self-koncept je organizirani set karakteristika koje pojedinac zapaža kao svojstvene sebi (Ryckman, 1993; prema Pescitelli; 1996). Velikim djelom je baziran na socijalnim evaluacijama koje je pojedinac doživio.