Sudski postupak

GRAĐANSKO – SUDSKI POSTUPAK
GSP je grana prava koja se bavi pitanjem koji državni organ se stavlja u pokret (koji državni organ je stvarno I mjesno nadležan), ko I na koji način ga stavlja u pokret I ako je stavljen u pokret kako on postupa da bi primijenio sankciju za pravno pravilo čija povreda se ne smatra krivičnim djelom nego samo povredom privatnih interesa pojedinca.
U predržavnom periodu- Rimljani su pitanje zašttie građana rješavali putem samopomoći koja ne znači I samovolju, već je regulisana običajima I pod stalnom je kontrolom društva.Običaji regulišu pitanje u kom slučaju se I kakva sankcija može preduzeti a samopomoć se sastoji u tome što povrijeđeni ima sopstvenim snagama tu sankciju da ostvari.
U slučaju spora stranke su obavezne da se obrate jednom građaninu- arbitru čije mišljenje ih obavezuje.
Najčešće je to sveštenik ili drugi funkcioner ali i svaki građanin kome se stranke obrate.

Prvi(Rimskim p) regulisani građanski postupak-legisakcioni postupak natao je iz samopomoci I arbitraže.
Od njih potiču podjele postupka u 2 dijela: in iure I iudicem od kojih se građanski postupak oslobodio tek pred kraj Principata. Njegov najstariji I karakteristični oblik legis actio per sacramentum u stvari je ritualizirana borba oko stvari- samopomoć.
Stranke su dolazile pred pretora zajedno sa spornim predmetom. Tu su dodirujući spornu stvar sa štapićem I upotrebljavajući svečane formule isticale svoja prava na stvari. Pretor bi stao između njih, uzeo sporni predmet I dao ga na čuvanje trećem licu, a njih uputio da polože opkladu I izaberu sudiju koji će riješiti spor. Time se završava prvi dio postupka in iure. U drugom dijelu aput iudicem koji se odvija pred izabranim sudijom (koji nije organ vlasti) stranke u slobodnoj formi dokazuju svoja prava na stvari. Sudija donosi presudu koja je izvršna, čije izvršenje obezbjeđuje pobjednik sopstvenim snagama.

U drugom formularnom postupku uvedenom u II vijeku PNE, uloga Pretora je znatno veća.
Postupak se jos uvijek vodi u 2 dijela: prvi pred pretorom(in iure), a drugi pred izabranim građaninom-sudijom(apud audicem). Pretor u postupku in iure ima aktivnu ulogu jer odlučuje “da li će dati actio” on sluša zahtjeve, razloge I protiv razloge unosi u formula, potvrđuje izbor sudije I daje mu uputstva kako da presudi ali u postupku apud audicem I pri izricanju I izvršenju presude nema nikakvu ulogu.
Koja od stranaka je u pravu odlučuje sudija a o izvršenju se stara pobjednik.

Tek u periodu Principata I uvođenju trećeg postupka- extraordinarnog potpuno su izbrisani tragovi samopomoći. Cio postupak se odvija pred državnim organom koji se starao o tome da stranke dođu na sud I ispituju dokaze, donosi presudu I stara se onjenom izvršenju.

LEGISAKCIONI- Od zakona XII tablica do Avgusta;
FORMULARNI- Od 2 vijeka PNE do 2 vijeka NE
EXTRAORDINARNI (Cognicioni)- Od Avgusta do Justinijana)
ACTIO- TUŽBA
Actio nije ništa drugo nego pravo da skudskim putem tražiš ono što ti pripada. Bez unaprijed predviđene tužbe za konkretan odnos stranka nema ni sankcije za njegovu povredu, pa prema tome ni prava.

U Legisakcionom postupku predviđenost tužbe određivala se mogućnošću da se za konkretan slučaj upotrijebe riječi i gestovi predviđeni za pojedine vrste legisakcionog postupka.
U Formalnom postupku smatra se predviđenom samo tužba za koju se u pretorovom spisku nalazila odgovarajuća, za takav slučaj predviđena formula.
U Extraordinardnom postupku o tome da li je tužba predviđena i da li će se dozvoliti pokretanje postupka odlučivao je sudija i u izuzetnim slučajevima Princeps.

U Toku cijele Rimske istorije nije se došlo do generalne tužbe tj, do prava da građanin uvijek kad smatra da je povrijeđen neki njegov interes i ne pozivajući se na ime tužbe pokrene postupak za njegovu zaštitu.
Pored tužbi u užem smislu- actiones Rimsko pravo je poznavalo još neka proceduralna sredstva sa istom ili sličnom funkcijom koja su dopunjavala sistem akcija i činila prava bržim i efikasnijim.
To su: conditio, Interdictum, querela, exceptio, restitutio in integrum.

VRSTE TUŽBE