Odlomak

1.UVOD

Takse su, kao oblik prikupljanja prihoda države, poznate već i u robovlasničkim (npr. u Rimu, Atini i drugim), antičkim, kao i u feudalnim državama. Tako su se u mnogim robovlasničkim državama naplaćivale sudske takse, takse za pristup hramovima gde se prinosila žrtva bogovima, takse za upotrebu vode i sl. Plaćanje taksi u feudalnoj državi zavisilo je od same snage vladara. Takse su se naplaćivale za usluge koje su državni organi činili fizičkim osobama, građanima. Iznos ubran kao taksa, u pravilu je bio prihod onog državnog službenika koji je građaninu izvršio traženu uslugu. Tako se javio i naziv za tu vrstu taksi: činovnička ili službenička taksa. Država, odnosno vladar, ostvarivali su značajne prihode prodajom činovničkih ili drugih mesta, a visina naknade za to mesto utvrđivala se zavisno od očekivane koristi koju je pojedino mesto (položaj) imalo za osobu koja je od države (vladara) to mesto kupila.
Međutim, kapitalističke, socijalističke i postsocijalističke države sve više napuštaju takse i zamenjuju ih porezima. Osnovni razlog navedene pojave leži, po mišljenju mnogih teoretičara, u neelastičnoj i izraženoj neizdašnosti taksa kao javnih prihoda. Naime, iskustvo je nedvosmisleno pokazalo da su porezi daleko izdašniji i sposobniji da se prilagode konjukturnim privrednim kretanjima.
Povećanjem kruga poreskih obveznika, broja poreskih oblika i poreskog tereta, udeo prihoda naplatom taksi u ukupnim prihodima države sve se više smanjuje.

 

 

2. POJAM I KARAKTERISTIKE TAKSA

Takse su javni prihodi koje država i njeni organi primaju kao protivnaknadu od pojedinaca i grupa za učinjene usluge svojih organa i ustanova.
U finansijskoj teoriji pod taksama se podrazumevaju prihodi koji predstavljaju novčani ekvivalent za usluge koje čine javni organ ili druga javna – pravna tela fizičkim ili pravnim licima.
Taksa je poreski prihod koji se naplaćuje, ne da pokrije opšte državne rashode, nego da posluži da se podmire troškovi prouzrokovani radnjom javnih organa prilikom pružanja konkretnih usluga zainteresovanoj strani.
Iako u različitim poreskim sastavima postoje različiti principi prikupljanja te vrste javnih prihoda, neke zajedničke karakteristike koje javni prihod mora imati da bi se nazivao taksom su:

• takse su protivnaknada za uslugu koju država čini obvezniku, što znači da obveznik plaća taksu samo ako je zatražio neku intektualnu (nematerijalnu) uslugu;
• usluge se vrše samo na zahtev fizičkog ili pravnog lica;
• u plaćanju takse prisutan je element prisile, jer je obvezu i visinu plaćanja te obveze utvrdio državni organ, jer se neka prava ili činidbe mogu ostvariti samo nakon što obveznik pokrene propisani postupak i što će se nepodmirena obaveza naplatiti prisilno.

Za razliku od poreza, koji predstavljaju obavezna davanja „koja država ubira silom svog fiskalnog suvereniteta“, prilikom plaćanja taksi, osoba slobodno odlučuje koju će uslugu i za koju vrednost traži. Kod poreza ne postoji direktna protivnaknada, s obzirom na to da služe za finansiranje opštih potreba. Ali postoje takve specifične takse koje se moraju platiti, mada se ne želi koristiti usluga, npr. takse koje se plaćaju pri korišćenju puteva ( drumarina, putarina i sl.). Zato se slobodno može reći da takse karakteriše i dobrovoljnost.
Takse su veoma neizdašan javni prihod, one kao javni izvori sredstava učestvuju u ukupnim javnim prihodima u proseku 2-2,5%. Takođe, primetan je trend porasta učešća taksi u ukupnim javnim prihodima.

No votes yet.
Please wait…

Prijavi se

Detalji dokumenta

Više u Ekonomija

Više u Seminarski radovi

Više u Skripte

Komentari