SVEUČILIŠTE U MOSTARU
PRAVNI FAKULTET
KRIMINALISTIKA I SIGURNOSNI MENADŽMENT
SEMINARSKI RAD
TEMELJNA PRAVA I DUŽNOSTI DRŽAVA
Seminarski rad iz predmeta Međunarodno pravo i sigurnost
Mentor: prof. dr sc. Vesna Kazazić Student: Danijel Vincetić
(KPO-50/IZV)
Lipanj, 2019. godina
2
2. Osnovna prava i dužnosti država
Teorijska koncepcija osnovnih prava i dužnosti država ima dugu povijest. Razvijala se
počevši od Vetelovog shvatanja univerzalne ljudske zajednice podvrgnute konkretnim pravima i
obavezama, preko Volfovog shvatanja prirodnih prava država i Martensovog sustava apsolutnih
prava do teorije o fundimentalnim ili primordijalnim pravima država u neonaturalističkoj
reakciji na pravi voluntarizam tijekom XIX stoljeća.
Zajednički imenitelj ovih teoriskih shvatanja, bez obzira da li se ona različito navode, je
njegova prirodnopravna vokacija. Iako klasična teorija nije izgradila općeprihvaćenu podjelu
osnovnih prava država, može se reći da je ona u osnovi obuhvatala pravo na suvjerenost i
neovisnost, pravo na jednakost, pravo na poštivanje, pravo na samodržanje i prava na saobraćaj.
U prirodnopravnoj konstrukciji međunarodnog prava fundimentalnim pravima pripada posebno
mjesto. Tako po mišljenju Le Fira, fundimentalna predstavljaju samo osnov,
condition sine qua
non
međunarodnog poretka, jer ako ne postoji fundamentalno pravo države, onda bez sumnje još
manje postoje sekundarna prava, u smislu da nepostoji nijedno pravo država a svako
međunarodno javno pravo onako kako je sada shvatano, nalazi se bez predmeta. Ovako
određivanje fundamentalih prava država nalazimo i u nekim regionalnim međunarodnim
instrumentima. Teoriska kncepcija o fundamentalim pravima i dužnostima država teško je
prodrla u tkivo pozitivnog međunarodnog prava.
3
Povelja UN sadrži suštinske konstitutivne elemente osnovnih prava i dužnosti. Elementi
instituta osnovnih prava i dužnosti definisana su u Povelji eksplicitno i implicitno. Kao ilustaciju
eksplicitnog navođenja osnovnih prava država možemo navesti član 51. Povelje koji pravo na
samoodbranu određuje kao urođeno pravo svake države, neovisno od njenog članstva u
Organizaciji.
4
Dužnost država da surađuju u skaldu sa Poveljom Ujedinjenih naroda afirmiše tri
klasična osnovna prava država: prava na jednakost, pravo na saobraćaj u širem smislu riječi i
pravo države na međunarodnu ličnost.
3
M. Kreća, Međunarodno javno pravo, šesto izdanje, Beograd, 2012. str. 175.
4
Povelja Ujedinjenih naroda, Čl. 51.
3
3. Osnovna prava države
Danas se kao osnovna prava država mogu izdvojiti:
1) pravo na suverenost;
2) pravo na samoodržanje (pravo na opstanak);
3) pravo na teritorijalni integritet;
4) pravo na jednakost;
5) pravo na imunitet od strane jurisdikcije;
6) pravo na poštivanje;
7) pravo poslanstva;
8) pravo na zaključenje međunarodnih ugovora;
9) pravo na slobodan saobraćaj;
10) pravo države da bude strana u sporu pred međunarodnim sudskim telom.
Iz navedenih, proističu mnoga druga, izvedena prava država, a sama država bez bilo kog
od njih ne bi bila to što jeste.
3.1. Pravo na suverenost
Suverenost je pravo i svojstvo državne vlasti da je na odnosnoj teritoriji najviša i neovisna
od svih drugih vlasti. Ona je slobodna u odlučivanju i nadređena svim drugim vlastima i licima
na datoj teritoriji, pa im može nametnuti svoju volju. Suverenost označava da država (narod)
uživa neotuđivo pravo da odlučuje o svom unutrašnjem društveno-političkom i ekonomskom
uređenju (tzv. unutrašnja suverenost) odn. o svojoj spoljnoj politici, tj. pristupanju
međunarodnim ugovorima, međunarodnim organizacijama i sl. (tzv. spoljna suverenost).
5
Suverenost je jedan od osnovnih principa suvremenog međunarodnog prava. To je
potvrđeno i u čl. 2 Povelje UN, koji kao jedno od načela Organizacije i njenih članova (koja su i
osnovna načela međunarodnog prava) navodi suverenu jednakost.
6
Bez suverenosti država ne bi
5
B. Krivokapić, Međunarodno javno pravo, treće izmjenjeno i dopunjeno izdanje, Beograd, 2017. str. 289.
6
Povelja Ujedinjenih naroda, Čl.2. stav 1.
