SVEUČILIŠTE U MOSTARU
FILOZOFSKI FAKULTET
STUDIJ SOCIJALNOG RADA
TEORIJA SOCIJALNOG RADA
Eleonora Lovrić, Ana Vlahović
TEORIJA PRIVRŽENOSTI
I SOCIJALNI RAD
SEMINARSKI RAD
MENTOR:
Prof. dr. sc. Zdravka Leutar
Mostar, studeni 2011.
“Privrženost se može definirati kao « trajna afektivna veza okarakterizirana
tendencijom traženja i održavanja bliskosti sa određenom osobom, osobito u uvjetima
stresa» “ (www.psiholog-rebeka-bulat.hr).
Privrženost podrazumjeva osjećaj sigurnosti, bliskosti i povezanosti sa nekom
osobom; takva privrženost je
sigurna privrženost.
No razlikujemo i drugu kvalitetu
privrženosti koja je
nesigurna privrženost
kod koje se istovremeno osim ljubavi javljaju
osjećaj straha od napuštanja i ljutnja (Smojver-Ažić, 2011).
Najpoznatija metoda ispitivanja privrženosti je ona Mary Ainsworth 1969. godine
gdje ona promatra reakcije djeteta u igri 20 minuta dok u prostoriju naizmjenično ulaze
majka i stranac oponašajući tako susret sa poznatim i nepoznatim osobama kao situaciju
u kojoj se nađe većina djece. Prema reakcijama djeteta na odvajanje i ponovno
dolaženje majke razvile su se tri vrste privrženosti kojima je posvećeno posebno
poglavlje seminara (www.childdevelopmentmedia.com).
3. TEORIJA PRIVRŽENOSTI
Teoriju privrženosti razvija britanski psihoanalitičar John Bowlby tijekom 1950-ih i
1969-ih godina. Nakon Drugog svjetskog rata siročad su pokazivala mnoge poteškoće te
je J. Bowlby zamoljen od UN-a da napiše članak o tome. Mala djeca bez roditelja koja
su bila zajedno u logoru su razvila međusobnu privrženost. Nakon toga Bowlby odlazi
na formuliranje teorije privrženosti koja obuhvaća razna područja psiholoških,
evolucijskih i etničkih teorija. On istražuje niz polja i polazi od predpostavke da se
djeca rađaju sa rasporedom ponašanja privrženosti koji je evolucijski određen jer
doprinosi opstanku pojedinca, te da je biološka funkcija privrženosti nagon za zaštitom
(Smojver-Ažić, 2011) koji potječe od primitivnih lovačkih društava kada je prisutnost
odraslih u opasnim uvjetima značilo opstanak. Njegova teorija se nije podudarala sa
dotadašnjim mišljenjem psihoanalitičara koji su smatrali da dijete povezuje majku s
zadovoljstvom zbog dojenja.
Kasnije kritike teorije privrženosti se odnose na temperament, složenost društvenih
odnosa te ograničenja diskretnih uzoraka za klasifikaciju.
Uslijed empirijskih istraživanja teorija privrženosti znatno je promjenjena no sam
koncept Bowlbyijeve teorije je ostao opće prihvaćen (www.wikipedia.org). Prema tome
teorija privrženosti polazi od predpostavke da su ljudi društvena bića i kao takva se ne
služe drugim ljudima kako bi zadovoljili svoje nagone i potrebe (www.mentalhelp.net).
4. UNUTRAŠNJI RADNI MODEL
Unutrašnji radni model je mentalni prikaz sebe i drugih koji dijete razvija kroz
početna rana iskustva s figurnom privrženosti, odnosno primarnim skrbnikom. Važan je
jer na temelju tog iskustva možemo objasniti utjecaj na kasniji razvoj i ponašanje.
Bowlby objašnjava da se radni model kod djece konstantno povećava jer dijete razvija
sheme koje stalno prilagođava novim i sve složenijim uvjetima. “Pretpostavlja se da
dijete počinje internalizirati ove kompleksne sheme u drugoj godini života, što
omogućuje mentalne predodžbe umjesto fizičkih pokušaja i pogrešaka” (Smojver-Ažić,
2011: 24). Bowlby također smatra da se radni model gradi kao rezultat prošlih osobnih
iskustava privrženosti. Kroz njega se privrženost iz djetinjstva prenosi i na sljedeću
generaciju kroz roditeljske odnose, odnosno prati nas cijeli život. Tijekom prve godine
kada se privrženost razvija dijete gradi unutrašnji radni model sebe i primarnog
skrbnika, znači dva modela koji se formiraju na osnovi interakcije koja mu pruža
različita iskustva emocija, pokreta i percepcija. Što je komunikacija bogatija i različitija,
to se djetetu više omogućuje uspoređivanje iskustava. Tako dijete uči regulirati emocije
a nedostatak otvorene, uzajamne komunikacije rezultira usvajanjem pogrešnog radnog
modela djeteta i odnosa sa figurom privrženosti.
Sigurno privrženo dijete
razvit će
unutrašnji model odgovorne i voljene figure privrženosti a o sebi će misliti kao osobi
vrijednoj ljubavi i pažnje, dok će
nesigurno privrženo dijete
svijet doživljavati opasnim,
s nepovjerenjem pristupati ljudima a sebe smatrati manje vrijednim (Smojver-Ažić,
2011).
