Tužba u parničnom postupku

Uvod

„Mnogi imaju neki nesvršen račun sa životom, ali pri tome život je uvijek njihov dužnik“
– Ivo Andrić –
Kao što jedan od naših najveći pisaca i Nobelovac kaže da svi imaju neki nedovršeni račun sa životom, tako i ljudi uopšteno misle da konstantno imaju neke nerazriješene račune sa drugim ljudima. Jedan od načina rješavanja neki nepravednih postupaka sa drugim licima jeste rješavanje uz pomoć tužbi. Međutim, postoje i situacije kada se parnični postupak ne može realizovati jer za to nema dovoljno argumenata. Bitno je da u takvim ili sličnim situacijama, nebitno da li govorimo o jednim ili drugim, konsultuje se sa pravnim savjetnikom. Običan čovjek neće moći sam napisati kvalitetno ugovor, tužbu, žalbu ili prigovor bez obzira na njegov nivo pismenosti.
U običnom narodu, važi ukorijenjeno mišljenje, da je zadnja opcija riješavanja nekih nepravednih postupaka upravo uz pomoć tužbe. Relevantna činjenica jeste i da ljudi najčešće pokreću neki tužbeni postupak kao krajnju alternativu, odnosno kao posljednju opciju za riješavanje neki nerazriješenih proteškoća. Najčešće se pokušavaju riješiti problematične situacije na sve ostale načine. Većina ljudi na kraju i odustane da ostvari svoja prava uz pomoć iste. Danas se smatra da pravosuđe ne radi u korist svih ljudi, nego da i u toj oblasti vlada mito i korupcija kao i u ostalim društvenim oblastima života.
Da bi bolje razumjeli ovaj rad, krenućemo od osnovnih pojmova. To prvenstveno podrazumijeva pojam i pokretanje parničnog postupka. Nakon toga ćemo se osvrnuti na pojam i sadržaj same tužbe, zatim na podijelu tužbi, pa na preinačenje, povlačenje i protivtužbu. Posebno poglavlje predstavlja i brisovna tužba.

U ovom radu se neće govoriti o određenoj tužbi, nego o uopštenim činjenicama vezanim za tužbu u parničnom postupku.

Pojam i pokretanje parničnog postupka

Pod pojmom parničnog postupka se podrazumijeva neki proces ili aktivnost koja se odvija pred sudom. Tu aktivnost pokreću glavni subjekti parničnog procesa.
Da bi se uopšte neki parnični postupak pokrenuo, znači, potrebno je da postoje stranke koje pokreću taj postupak i naravno sud. Oni predstavljaju osnovne (glavne) subjekte. Danas, zbog opšte besparice i stanja u društvu koje trenutno vlada, možete očekivati prevare svakakve vrste. Da bi se zaštitili od tih mogućih prevara bilo bi logično da takav pravni posao povjerite nekome ko se razumije u pravo, odnosno pravnom savjetniku. U suštini, oni bi predstavljali jednu stranu u parničnom postupku. Druga strana bi bila ona koja se brani od optužbi.
Kada je riječ o sudu, može se reći da postoji prvostepeni sud pred kojim se pokreće neki pravni postupak. Na njemu se raspravlja o nekoj pravnoj stvari i donosi odluka. Ako se određena pravna stvar ne završi u prvom stepenu, on ide dalje pred viši sud. Na višem sudu se pobijaju odluke koje su donijete na prvom stepenu, te se pravna stvar ponove razmatra na višem stepenu, raspravlja se o istoj i riješava odlukom koja je konačna.

Pojam i sadržaj tužbe u parničnom postupku

Pojam tužbe u parničnom postupku podrazumijeva pokretanje nekakve radnje od strane tužioca. Ta radnja predstavlja početni postupak koji mora biti pravno zasnovan.
U materijalnom smislu, tužba je parnična radnja koja sadrži zahtijev za pružanje pravne zaštite određene sadržine. U formalnom smislu, tužba je pismeno u kome je sadržana tužbena parnična radnja – podnesak, tj. Zapisnik koji podnesak zamjenjuje.
Tužba ustvari predstavlja jedan procesni instrument kojim se ostvaruje nečije pravo na zaštitu. To predstavlja osnovni cilj tužbe. Na osnovu toga može se reći da je tužba ofanzivna, tj. Da ona preuzima određenu aktivnost, te dispozitivna jer sadrži izjavu tužioca da pokrene pravni postupak pred sudom i od istog traži zaštitu, kai i radnja koja u sebi sadrži zahtijev za presudu.
Tužba predstavlja pismeno, odnosno pismenu radnju koja je zakonom o parničnom postupku regulisana kako treba da izgleda. Ona mora da sadrži određenu formu i sadržaj kojim se određeni parnični postupak započeo, nastavio i okončao. Svaka tužba treba da sadrži strane parničnog procesa, predmet i sadržaj istog, odnosno predmeta raspravljanja i odlučivanja. U tužbi se tačno i precizno mora znati ko podnosi tužbu, protiv koga ili čega, šta se traži tužbom, kaoo i čime svoje činjenice dokazuje – argumentuje.
U tužbi postoje elementi obaveznog sadržaja, odnosno sadržine tužbenog pismena u koje spada:

• Sud kojem se tužilac obraća,
• Stranke sa podacima za identifikaciju,
• Predmet spora,
• Vrijednost spora,
• Osnov zahtijeva zasnovan na činjenicama,
• Osnov zahtijeva zasnovan na pravu, ako je potrebno za njegovu identifikaciju,
• Tužbeni zahtijev.

Pored ovih osnovnih elemenata, tužba može da sadrži i druge materijalno pravne radnje tužioca kao što su NPR.: zahtijev za izdavanje privremene mjere obezbjeđenja, predlog za obezbjeđenje dokaza, izjavu umješača o mješanju u parnicu i sl. Ako tuženi, zbog opravdanih razloga mora da izostane, onda je on dužan da imenuje punomoćnika za primanje pismena. U slučaju da nema punomoćnika, tužba se može odbaciti. Podizanjem tužbe kod nadležnog suda započinju procesnopravna i materijalnopravna dejstva, odnosno počinju samim dostavljanjem tužbe tuženom. Tužba se još može i povući kao i preinačiti ili dopuniti u zavisnosti od potrebe tužioca.