2
Oblici (stepeni) krivice
Krivica
je jedan od četiri elementa u opštem pojmu krivičnog dela. Da bi
neka radnja bila krivično djelo, neophodno je da se ona može učiniocu pripisati u
krivicu. Pripisati djelo nekome u krivicu istovremeno znači i da mu se pripisuje
odgovornost za to krivično djelo. Krivično je odgovoran onaj učinilac koji je izvršio
radnju koja je u zakonu predviđena kao krivično djelo, koja je protivpravna i koja
mu se može pripisati u krivicu.
Već je kod predviđenosti u zakonu, odnosno bića krivičnog djela bilo
govora o dvostrukoj funkciji umišljaja i nehata. Nepravo koje je sadržaj bića i koje
se zakonom predviđa kao krivičko djelo nije nešto što je potpuno objektivo. Ta
shvatanja koja su krivično djelo vidjela s jedne strane u njegovom objektivnom
supstratu, u nepravu, a s druge strane u subjektivnom elementu krivici, oštro ih
dijeleći i suprotstavljajući, danas su uglavnom napuštena. Priznaje se da krivično
nepravo ima i izvjesne subjektivne primjese. Jedan dio umišljaja i nehata, nalazi
se u već tipiziranom nepravu i njegovom zakonskom opisu, tj. ono ne bi ni
predstavljalo nepravo da u njemu nema nečeg subjektivnog. Po pravilu, sama
suština neprava, odnosno razlog zašto je neko ljudsko ponašanje proglašeno
krivičnim djelom, leži u subjektivnoj sferi. Ako je već u samom nepravu, tj. biću
krivičnog djela sadržano subjektivno, onda umišljaj i nehat imaju dvostruku
funkciju. Oni su dio ponašanja i kao takvi dio neprava, ali su isto tako i oblici
(stepeni) krivice. S obzirom na to da se njihova sadržina jednim dijelom iscrpljuje
već u samom nepravu, oni su kao oblici krivice donekle oslabljeni, pa je i to razlog
više da se u krivicu unese i normativni elemenat čime se one pojačava i sadržinski
obogaćuje. Taj normativni element se sastoji u ocjeni da se učinilac nije ponašao
onako kako se od njega očekivalo, tj. da je mogao u konkretnom slučaju da
izbjegne kršenje krivičnopravne norme. Ovakvo shvatanje krivice je u skladu sa
rješenjima iz KZ. Umišljaj i nehat, iako pretežno određeni psihološkim
elementima (svijest i volja), osnov su za ocjenu o krivici učinioca.
4
do toga neće doći, ili da to može da spriječi (volja – odn. voluntaristički
elemenat), iz jednog od dva razloga:
1. u prvoj situaciji od precjenjuje svoje sposobnosti (npr. Po lošem vremenu
vozi neprilagođenom brzinom, zato što negdje žuri, uzdajući se u to da mu
se ništa neće desiti, jer je dobar vozač, pa izazove udes -
samopouzdanje
);
2. u drugoj situaciji on pogrešno procjenjuje objektivnu situaciju (vozi
jednosmjernom ulicom u pogrešnom smjeru, nadajući se da za to vrijeme
iz drugog pravca neće naići niko, a to se ipak desi i dođe do nezgode -
pouzdanje
).
Nesvjesni nehat
(negligentia) postoji u slučaju kada ne postoji psihička veza
između učinioca i djela, odnosno, ne postoji ni intelektualni, ni voluntaristički
element. Učinilac apsolutno nije bio svjestan toga da svojom radnjom može
prouzrokovati krivično djelo (npr. žena koja čisti kuću čuva kiselinu u flaši od
soka, pa se neko otruje popivši je jer misli da je u flaši sok.)
Međutim, zakon zahtijeva odgovornost i za ovu vrstu nehata, ali postavlja dva
dodatna uslova koji se moraju ispuniti kumulativno. Prvi uslov jeste objektivne
prirode i on traži da je učinilac bio dužan da predvidi posljedicu, dok drugi
(subjektivni)
uslov zahtijeva da je učinilac, prema svojim sposobnostima, mogao
to da uradi. Njegova sposobnost predviđanja, u svakom konkretnom slučaju,
cijeni se prema sposobnostima prosječne ljudske osobe. Tako, ako je učinilac, po
svojim sposobnostima prosječne ljudske osobe, ispod prosjeka NEĆE biti
odgovoran za učinjeno djelo učinjeno iz nesvjesnog nehata. Ista je situacija i ako
je osoba natprosječna, što nije dobro rješenje, ali bi postojala diskriminacija
sposobnijih lica da se od njih zahtijeva više nego od onih manje sposobnih.
5
Umišljaj
Umišljaj je teši stepen krivice i on se uvijek zahtijeva za postojanje
krivičnog djela. Izuzetno, kod nekih krivičnih djela, predviđen je i nehat kao blaži
oblik krivice, tj. propisuje se lakši oblik određenog krivičnog djela s obzirom na
stepen krive. I sama ta činjenica govori da umišljaj i nehat imaju svoj osnov u biću
krivičnog djela, te da nije prihvatljivo starije shvatanje koje u umišljaju i nehatu
vide samo oblike krivice. Umišljaj i nehat čine sadržinu krivice, ali se određeni
njihovi segmenti pojavljuju već na nivou predviđenosti djela u zakonu, tj.
obuhvaćeni su bićem krivičnog djela.
U starijoj doktrini postojao je spor oko toga na gemu se zasnima umišljaj,
da li na elemantu volje (teorija volje) ili na elementu svijesti (teorija predstave).
Danas su obje teorije prevaziđene i ispravno se u većini krivičnih zakonodavstava
polazi od toga da su oba ova elementa kod umišljaja neophodna, da su oni
međusobno uslovljenin (npr. kako neko može nešto htjeti, a ne znati šta hoće) te
da umišljaj znači i znanje i htjenje zakonskih obilježja bića krivičnog djela.
1)
Prema teoriji svijesti
(predstave) smatra se da umišljaj postoji ako je
učinilac predvidio posljedicu svoje radnje, tj. da je imao svijest ili predstavu o
posljedici koja će nastupiti usljed njegove radnje. Suština teorije predstave
ogleda se u tome da je učinilac posljedicu samo predvidio, pri čemu za postojanje
umišljaja nije bitno da li je učinilac htio ili želio nastupanje posljedice.
2)
Prema teoriji volje
(voluntarističkoj teoriji) za postojanje umišljaja je
bitno da se utvrdi da je učinilac htio posljedicu. To znači da kod učinioca treba da
postoji volja u odnosu na prouzrokovanu posljedicu koja predstavlja obilježje
krivičnog djela, a potpuno je nebitno da li je učinilac predvidio mogućnost
nastupanje posljedice. Dakle, neće postojati umišljaj ako učinilac nije htio da
nastupi posljedica kao rezultat njegove radnje i pored toga što je njeno
nastupanje predvidio kao moguće.
3) Kako teorija svjesti i teorija volje imaju svoje nedostatke, obje ove
teorije u svom čistom obliku dovode do nelogičnih rješenja, pa se pristupilo
novom rješenju, tako što je izlaz pronađen u kompromisu, u smislu odstupanja
od čistih oblika ka prihvatanju nekog srednjeg rješenja.
Mješovita ili
kompromisna teorija
nastala je kao kompromis zbog nedostataka kod teorije
svjesti i teorije volje u određivanju oblika krivice. Iz razloga kako bi teorija svjesti i
teorija volje u svojim najčistijim oblicima u praksi dovodile do zaključka koji nisu
prihvatljivi, rješenje je nađeno na sredini između ove dvije teorije.
