Uticaj medija na odgoj i ponašanje učenika osnovne škole

UVOD

Sredstva masovnih komunikacija u nastavi su specifični mediji prenošenja informacija na veliki broj građana s kojima je svaki čovjek u posebnoj interakciji, odnosno komunikaciji.
Istraživanja pokazuju da su masovna sredstva komunikacija veoma moćan faktor u odgajanju mladih. Često su uticajniji faktori nego mnoga tradicionalna sredstva i načini djelovanja na mlade. Snaga uticaja ovih sredstava je u prirodi njegovog djelovanja na ljude, u njihovoj neposrednosti, interesantnosti, privlačnosti, aktuelnosti, dinamičnosti, kao i savremenosti jezika kojim se obraćaju korisnicima.

Sredstva masovnih komunikacija nemaju samo obrazovni značaj (bilo u nastavi ili van nje), veći i veoma velik odgojni uticaj, posebno u izgrađivanju stavova, uređenja sistema vrijednosti i sl. Najznačajnija ova sredstva u obrazovanju i odgoju učenika i mladi su:

• štampa
• radio-emisije
• televizijske emisije.

Danas je više nego ošito da mediji (naročiti elektronski) imaju jak uticaj na populaciju , naročito učenike. Iz ovog razloga opredijelila sam se za ovaj problem i smatram da on ima određeni društveni i metodološki značaj što će u daljem tekstu biti navedeno. Namjera nam je da istražimo kakve sadržaje nude mediji, koje sadržaje učenici najčešće konzumiraju i kakav je njihov uticaj na odgoj i ponačanje učenika OŠ «Malešići».

KLJUČNI POJMOVI:  masovni mediji, odgoj

TEORIJSKA ANALIZA
Marshall Mcluhan je poznat po izreci « mediji je poruka». U njegovoj poruci sadržana je potreba obraćanja pažnje na medij sam po sebi a ne na sadržaj poruke. U izreci «medij je poruka» znači ukupan uticaj medija. Uticaj poruke se ispoljava u izmjeni matrijala, tempa iz šeme koji se dešavaju u čovjeku pod njenim uticajem. U uslovima naglašene orjentacije istraživača prijenosne komunikacije na sadržaj i na potrebu njegovog prilagođavanja ukusu «široke publike», a pojava Marshallovih teza značila je pravu diverziju. Mediji komunikacije, a naročito televizija utiču na čovijeka bez obzira na sadržaj onog što se emitira. Reklamne poruke  ističe Mcluhan nemaju sadržaja a neosporno utiču na mišljenje i ponašanje konzumenata. Pod uticajem medija nijedan dio nas ne ostaje nedodirljiv, neafektivan, nepromijenjen. Medij je poruka. Bilo koje razumijevanje socijalnih i kulturnih promjena nije moguće bez poznavanja medija kao sredine. Svi mediji su proširenje čovijekove sposobnosti psihičke i fizičke. Mcluhan izdvaja karakteristične epohe preme prirodi dominantnog medija. U skladu s kriterijem dominantnog medija Mcluhan dijeli ljudsku povijest u tri epohe: Epohu prije alfabeta, epoha alfabeta i štampe i epohu elektronskih medija.

U epohi elektronskih medija pod uticajem ovih medija realno je očekivati vraćanje čovijeka samom sebi, svom integrativnom jedinstvu, svom bogatom unutrašnjem životu. Električni mediji posebno televizija vraćaju nam draž akustičnog prostora, vraćaju nam osjećanje ličnog identiteta i omogućavaju da se povezujemo s ljudima cijelog svijeta. Mcluhan je televiziji među električnim medijima odredio centralno mjesto. Meckvejli je izveo neke zaključke za masovni medij. On smatra da su masovni mediji:

1. Razlučiv skup aktivnosti (stvaranje mediskog sadržaja)
2. Uključenje posebne tehnološke konfiguracije (radio, televizija, video kasete, novine, knjige).
3. Produkat su lica koja zauzimaju izvjesne uloge
4. Prenose informacije, zabavu, slike i simbole do masovne publike.

Kao sinonimi medija pojavljuju se pojmovi mas-komunikacija, mas-mediji i slično, ali bilo kojim od ovih termina podrazumijeva se komunikacija između sredstava komunikacija (medija) i većeg broja ljudi, odnosno mase, publike ili konzumenata-gledalaca, slušalaca ili štampe.

Mediji mogu uticati na mišljenje i ponašanje čovijeka samo ako svoje djelovanje zasnivaju na pouzdano utvrđenim potrebama gledalaca, slušalaca i čitalaca. Uticaj televizije kao i drugi sredstava komunikacije na našu svijest i ponašanje je više nego očigledan.

«Mediji i oni koji za njih odgovaraju postavljaju sebi uzvišen cilj: da podstiču duhovni i politički život, budući da je njihov jedini cilj da zadovolje radoznalost i zahtjeve svojih korisnika, čitalaca, slušalaca, mediji šire vijesti, podstiču protok ideja, omogućavaju upoznavanje sa najvećim brojem različitih djela ljudskog uma»

Koliki će uticaj televizije biti zavisi od različitih i brojnih psihološki činjenica. Između njih je najviše istraživan uticaj uzrasta i pokazalo se da su djeca više podložna uticaju TV-a nego odrasli. «Televizija kao izum pruža mnogo, ali češće se govori o njenim negativnim efektima, jer je nasilje u grlo-planu, a ono utiče na djecu između 10 i 14 godina! Televizija mijenja odnos između građana i javnosti, između primarnog i sekundarnog iskustva, između vlastitog opažanja i stvarnosti iz druge ruke, mijenja odnos između predodžbi i djelovanja. Nalaz škole je da televizija otežava koncentraciju:»

U raznim studijama na temu dječije igre Bandura (l976) pokazuje da su djeca koja mnogo gledaju televiziju sklona agresivnim igrama od one koja televiziju gledaju manje ili ne gledaju uopšte. S druge strane, Hovit i Kamberbeč zagovaraju stav da televizisko nasilje nema afekta na gledaoce.

Mediji se povezuju sa društvom, zahvaljujući međusobnom prožimanju medijskog sadržaja i životne realnosti. Često materijal s društvenih margina friziraju a zatim prezentiraju čineći ga prihvatljivim i dostupnim u glavnom toku. Mediji nemaju slobodu da stvaraju nepostojeće društvene vrijednosti iako mogu uticati na način koje će se vrijednosti iskazati. Međusobno prožimanje stvarnosti i medijske reprezentacije je problematično pogotovo na slučajevima nasilja i pornografije.

Djeca su manje kritična prema događajima koji se emitiraju na TV-u. Imaju bujniju maštu, neposrednije se predaju onome što ih na TV-u posebno privlači, lakše prihvataju nestvarno kao stvarno i spremnija su da viđeno realizuju u stvarnosti. Neki autori našli su značajnu povezanost gledanja filmova nasilja na TV-u na uzrastu od 8 godina i kasnije kriminalnog ponašanja na uzrastu od 30 godina.

Razvoj masovnih komunikacija postaje značajan i u nečemu prevazilazi ono što klasična škola može da pruži. Istraživači medija smatraju da se «uzima kao vrlo vjerovatno da medijski sistem svojom snagom nadmašuje neke tradicionalne agense: porodicu, školu, vjerske objekte itd».

Jačanje uloge medija u obrazovanju stanovništve- ne samo đačkog uzrasta- uslovljeno je objektivnim činjenicama: mediji svoju građu daju atraktivno, bliže senzibilitetu mladih ljudi, u programima po slobodnom izboru publike. Pedagogija kao subvencionirana oblast ne može da angažuje dovoljno dobrih autora i predavača koji bi znanje približili ljudima u privlačnoj formi, mediji upravo to čine. Međutim, medijska uloga u obrazovanju sadrži i drugu stranu. Federik Major uz pohvalu dostupnosti informacijama o novim znanjima ističe i veliku opasnost za čovječanstvo-rizik od koncentracije medija u ruku koje će širiti programe po svojoj volji- a sva istraživanja pokazuju da komercijalni mediji inače u atraktivnim programima nemaju ni neki ozbiljni postotak kulturnoobrazovnih sadržaja. Masovni mediji svoje programe koncepciski usmjeravaju ka interesantnom, a zanemaruju manje atraktivne, made veoma važne probleme života .