memorije (RAM). To se radi sa ciljem oslobađanja prostora u fizičkoj memoriji koja nikad ne
smije biti popunjena do kraja jer bi se tada računar jednostavno zamrznuo. Znači kad pokrenete
neki program on se nalazi u

fizičkoj memoriji

i tamo obavlja sve potrebne radnje, ali kada

pokrenete još jedan program, a da prije toga niste izašli iz onog prethodnog, ovaj prvi se
automatski kopira u virtualnu memoriju tako da bi oslobodio prostor za novi program koji ste
pokrenuli.

Ako računaru nedostaje memorije s izravnim pristupom (RAM) potrebne za pokretanje

programa ili rad s programom, sistem Windows to nadomješta pomoću virtualne memorije.

Virtualna memorija kombinira RAM računara s privremenim mjestom na tvrdom disku.

Kad računaru nedostaje RAM-a, virtualna memorija premješta podatke s RAM-a na prostor
nazvan stranična datoteka. Premještanjem podataka na straničnu datoteku s nje oslobađa se
RAM da bi se mogao završiti rad.

Što računar ima više RAM-a, to programi brže rade. Ako nedostatak RAM-a usporava

računar, povećanjem virtualne memorije to se može nadomjestiti. No računar puno brže čita
podatke s RAM-a nego s tvrdog diska, stoga je bolje rješenje dodati još RAM-a.

Iako je sama ideja nastala mnogo ranije, prva virtualna memorija izrađena je 1959.

godine. U današnje vrijeme ne obraćamo preveliku pažnju na taj dio sistema za pohranu
podataka, no razvoj virtualne memorije je jedno od većih postignuća. Virtualna se memorija
opisuje nestvarnim memorijskim prostorom jer se sastoji od stvarne postojeće primarne
memorije i od zamišljenog dijela u sekundarnoj memoriji. Podržavaju je neki operativni sistemi.
Microsoft DOS, na primjer, za razliku od Windowsa, ne podržava virtualnu memoriju.

Ako prelazite iz programa u program oni se automatski kopiraju iz virtualne memorije u

fizičku i obrnuto. Drugim riječima, samo aktivan program se nalazi u fizičkoj memoriji dok ostali
čekaju u virtualnoj. Windowsi uvijek rade na način da što više fizičke memorije ostane slobodno
pa ako imate i 2 GB radne memorije oni uvijek procese koji nemaju visok prioritet spremaju u
virtualnu memoriju, dok kod nekih operativnih sistema to nije slučaj. O veličini virtualne
memorije ne morate brinuti jer Windowsi to automatski određuju, obično je oko 2,5 puta veća
od fizičke.

Slika 1. Virtualna memorija

2.1 Razvoj

U ranim četrdesetim godinama prošlog stoljeća, kada je razvoj računara bio u ranom

stadiju, pred inženjerima je bilo mnogo problema. Kada bi se pojavili novi prototipi tj. pokusne
inačice, uslijedile bi žustre rasprave. Neke od njih su bile vezane i za memorijski sistem
računara.

Taj se sistem kod račuanara toga doba sastojao od glavne memorije i vanjske memorije.

Glavnu memoriju (RAM) su sačinjavale magnetske feritne jezgrice, a vanjsku (tvrdi disk)
magnetski bubnjevi. U to vrijeme, memorije nisu bile niti dostupne niti jeftine, a računara su u
najboljem slučaju imala 128 KB memorijskog prostora.

Nedostatak prostora je povlačio mnoge probleme. Jedno od glavnih pitanja je bilo:

Što

ako program tijekom izvršavanja «naraste»?

Odgovor je:

Neće biti dovoljno glavne memorije za

njegovo izvršavanje

. S obzirom na to, trebalo je reprogramirati programe ovisno o količini

memorije kojom konkretno računar raspolaže. Dakle, bilo bi dobro imati neograničenu količinu
brze i jeftine memorije što naravno nije rješenje. Kako uz glavnu memoriju u računara postoji i
tvrdi disk došlo se na ideju da se taj prostor iskoristi za pohranjivanje podataka i naredbi.

Tvrdi je disk značajno sporiji, a poželjno bi bilo da se veći dio programa koji se izvršava

nalazi u brzoj glavnoj memoriji i tako stvori neograničena količina dostupnog prostora s brzim
pristupom. Na taj se način rodila ideja o virtualnoj memoriji.

Kao i sve ostale nove ideje, ideja o virtualnoj memoriji nije naišla na «prijateljske»

odjeke. Smatrana je preradikalnom. Prva je virtualna memorija razvijena 1959. godine. Nazvana
je jednoslojni sistem pohrane. Iako je su je kritizirali, napravljeni su mnoge pokusne inačice
tijekom ranih šezdesetih godina.