1
1.UVOD:
U ovom seminarskom radu odradit ću temu legisakcioni postupak, koji je najstariji rimski
građanski postupak. Obradit ću pojam litiskontestacije i objasnit ću vam vrste legisakcija:
legis
actio sacramento, legis actio per iudicis arbitrive, postulationem, legis actio per condictionem,
legis actio per manus iniectionem, legis actio pignoris capionem, postupak per sponsionem.
2
2.LEGISAKCIONI POSTUPAK
Stvaranjem rimske države se potiskuju samopomoć, osveta i sila kao načini zaštite subjektivnih
prava.Ipak zbog nerazvijenih funkcija državnog aparata dugo vremena su građanski postupak i
samopomoć postojali kao alternativne mogućnosti prepuštene slobodnom izboru građana
pojedinaca. Vremenom su uvidjeli da će ugrožene interese lakše ostvariti obraćanjem za zaštitu
državnim organima, prvenstveno „kralju“ koji je uživao najveći ugled. U tim situacijama državni
oragani nisu postupili po vlastitoj incijativi nego tek po pozivu stranaka u sporu, koji bi od njih
tražili da utvrde koja je stranka u pravu i koliku naknadu na ime otkupa od prava na osvetu mora
platiti krivac ( sustav dobrovoljne kompozicije je zamijenjen sustavom zakonske kompozicije
kada je država počela propisivati visinu tog otkupa ). Premda su vršili ulogu suca, nositelji
državne vlasti su postupili u ime društva samo kao privatni građani, ne u funkciji državnih
organa. Zato presuda nije izvršena prinudom državnih organa, nego je njezina snaga počivala na
običajima i moralnim shvaćanjima. Građanski postupak je postao jedinim sredstvom za zaštitu
ugroženih prava tek nakon što je samopomoć zabranjena i reprimirana kao javni delikt (
crimen
vis
) na temelju Augustovih zakona (
leges Iuliae de vi publica et de vi privata
). Decretum divi
marci donesen za vladavine Marka Aurelija u II. Stoljeću je zabranio i nasilno naplaćivanje
dugova ( I.4.21; C.8.4.7;D.48.7.7 ). Primjena sile je dopuštena samo u slučajevima samoodbrane
i krajnje nužde ( D.9.2.45.4 ), a i tad samo u granicama nužnih za odbijanje napada ili za
spašavanje ugroženog dobra. Najstariji oblik rimskog građanskog postupka je bio
legisakcioni
postupak
. Njegova
osnovna obilježja
su: dvodioba, samopomoć, strogi formalizam,
arbitrarnost, nepostojanje pravnih lijekova ( nemogućnost žalbe ) i osobna ovrha. Legisakcioni
postupak opisan je u četvrtoj knjizi Gajevih institucija a praznine tamošnjeg opisa nadopunjene
su djelomično novim, t.zv. antinopulskim fragmentima Gajevih institucija iz g. 1933. Legisakcije
svečane, do svake pojedine riječi tačno predviđene formule, što su ih stranke u postupku
in iure
imale naizust izgovoriti i popratiti eventualnim gestama, da bi osnovale proces ( izvršile
litiskontestaciju ). Naziv >>
legis<< actiones
t.j >>zakonite << akcije tumači Gaj ( 4,11 ) time,
što se te tužbe temelje na nekom zakonu ( uglavnom na zakoniku XII ploče ), odnosno time, što
su legisakcije prilagođene riječima samih zakona te su bile nepromjenljive kao i same riječi
zakona, zato bi na pr. tužitelj, koji je tužio zbog posjećene vinove loze, morao izgubiti parnicu
već samo zbog toga, što je za vinovu lozu upotrijebio izraz >>
vites
<< ( loza), umjesto >>
