Ugovor o kupovini i prodaji robe

UGOVOR O KUPOVINI I PRODAJI ROBE

Ugovor o kupovini i prodaji robe je centralni i najvažniji posao robnog prometa. To je osnovni posao
u trgovini, bez koga se ona ne može zamisliti i s kojim stoje u vezi svi ostali poslovi robnog prometa.
To je ugovor kojim se prodavac obavezuje da stvar koju prodaje preda kupcu tako da kupac stekne
pravo svojine, odnosno raspolaganja, a kupac se obavezuje da plati cenu.
Ovaj ugovor je neformalan i konsenzualan, a izuzetno kada se radi o prodaji nepokretnosti, zakon
zahteva pismenu formu.
Ugovor o kupovini i prodaji robe je dvostrani, teretni, komutativni ugovor. Ugovor o kupoprodaju je
dvostrani ugovor, što znači da i na strani prodavca i na strani kupca postoje i prava i obaveze. Prema
tome, uzajamne prestacije kupca i prodavca čine suštinu ovog ugovora. Ugovor o kupoprodaji je
komutativan ugovor, što znači da se u momentu zaključenja ugovora tačno zna roba koja se prodaje i
po kojoj cijeni se prodaje, prema tome, poznata su primanja, odnosno davanja obiju stranaka.
Inače da bi se ovaj ugovor zaključio stranke treba da se saglase sa bitnim sastojcima ugovora. Bitni
sastojci ugovora o kupovini i prodaji su roba I cijena robe.
Pod robom se u privrednom pravu misli na stvari namjenjene tržištu I podobne za tržište. Prema tome
roba bi obuhvatila samo tjelesne pokretne stvari, uključujući tu i hartije od vrijednosti. Menutim kako
se promet hartija od vrijednosti reguliše posebno, to se pojam robe u privrednom pravu ograničava
samo na tjelesne pokretne stvari.
Roba koja je predmet ugovora mora biti ugovorom odrenena. Kada se radi o individualno odrenenoj
stvari, ona će biti odrenena ako su u ugovoru označene sve njene osobine po kojima se može tačno
odrediti i razlikovati.
Dakle potreban je jedan detaljan opis stvari. Kada se radi o generalnimstvarima, one će biti potpuno
odrenene ako se označi njihiva vrsta količinai kvalitet. U privrednom pravu se ne traži da se svi ovi
elementi izričito I direktno odrede. Smatra se da je dovoljno samo odrediti vstu i količinu robe.
Kvalitet robe ne mora biti ne mora biti ugovorom odrenen, jer Zakon o obligacionim odnosima
predvina kako će se postupiti. Pod kvalitetom se misli na fizička svojstva koja roba mora posjedovati.
Odrenivanje kvaliteta može se izvršiti na razne načine, opisivanjem svojstva robe, upotrebom
odrenenih tehničkih termina, pozivanjem na ranije isporučenu robu, na standard, mustru i sl. Drugi
bitan sastojak ugovora je cijena. Pod cijenom se misli na novčanu naknadu koju kupac daje prodavcu
za ustupljenu robu.
Cijena mora biti odrenena i u praksi stranke ugovorom odrenuju cijenu u fiksno preciziranom iznosu.
Menutim zakon smatra da je cijena odrenena I kad ugovor sadrži dovoljno elemenata pomoću kojih
se cijena može odrediti. Tako npr može da bude ugovorena tekuća cijena, srednja tržišna
cijena ili samo tržišna cijena.
U praksi se dešava da neko poruči robu bez naznake cijene po kojoj kupuje. Postavlja se pitanje da li
je u tom slučaju ugovor punovažan. Zakon smatra da jeste i da se u tom slučaju ima uzeti cijena koju
je prodavac redovno naplaćivao u vrijeme zaključenja ugovora a u nedostatku te razumna cijena, pod
kojiom se misli na tekuću cijenu u vrijeme zaključenja ugovora, a ako se ona ne može utvrditi, onda
se uzima cijena koju utvrnuje sud prema okolnostima slučaja. Ovakav stav više odgovara potrebama
privrede i tržišta, nego stav grananskih zakona koji idu za izričitim odrenivanjem cijene.
Iz ovog ugovora proizilaze obaveze za prodavca i to:

Obaveze isporuke robe i

Obaveza garancije za svojstva stvari

Takone proizilaze i obaveze za kupca, i to:

Obaveza prijema isporuke

Obaveza plaćanja kupovne cijene

Obaveza isporuke robe

Osnovna obaveza prodavca je predaja, odnosno isporuka robe kupcu i prenos

svojine. Pod isporukom robe se misli na skup radnji koje je prema ugovoru ili prirodi posla prodavac

dužan izvršiti kako bi kupcu omogućio  državinu stvari. Koje  radnje  u konkretnom slučaju  čine
isporuku zavisi od ugovora i prirode svakog posla. U pojam isporuke ulazi uručenje robe kupcu,
stavljanje   robe   kupcu   na   raspolaganje   na   odrenenom   mjestu,   pripremanje   robe   za   isporuku,
obezbjenenje   prevoznog   sredstva   i   sl.   Predaja   ima   obligaciono   pravno   dejstvo,   pa   je   zbog   toga
osnovna obaveza predaja stvari, a ne prenos svojine, iako sama isporuka ima najčešće stvarno-pravno
dejstvo.
Sa praktične strane najbitniji je momenat prelaska rizika, a ne sticanje svojine.
Kod isporuke, odnosno predaje robe, bitna su tri momenta i to:
1.Mjesto isporuke,
2. vrijeme isporuke i
3. način isporuke.
1. Pitanje mjesta isporuke je najčešće rješeno samim ugovorom i to pozivanjem na neku transportnu
(incoterms) klauzulu. Menutim, s obzirom da se ne radi o bitnom elementu, u ugovoru može da bude
i izostavljeno pitanje mjesta isporuke. U tom slučaju primjenjuju se dispozitivne zakonske norme ili
uzanse. Na osnovu člana 47 Zakona isporuka se vrši u mjestu sjedišta prodavca. Kada prodavac
i kupac nemaju isto sjedište, isporuka se vrši na utovarnoj stanici kod prevoza robe željeznicom, u
luci ukrcaja ili na pristaništu prodavca jer se pretpostavlja da robu treba prevesti. Menutim, ako
je utovarna stanica, luka ili pristanište udaljeno više od 10 km od skladišta prodavca isporuka se vrši
u samom skladištu prodavca. Ako je prema ugovoru potrebno izvršiti prevoz robe, a ugovorom
nije   odreneno   mjesto   ispunjenja,   roba   se   smatra   predatom   uručenjem   prevoziocu   ili   špediteru.
Isporuka robe odrenene po rodu, koja se prema ugovoru ima uzeti iz odrenenog stovarišta ili mase,
ima   se   izvršiti   u   mjestu   gdje   se   to   stovarište   ili   masa   nalazila   u   trenutku   zaključenja   ugovora.
Prodavac snosi sve troškove same isporuke kao i one koji joj prethode, a troškove odnošenja stvari i
troškove poslije isporuke snosi kupac.
2. Pitanje vremena isporuke odrenuje se ugovorom i to na razne načine. Stranke mogu ugovoriti da se
isporuka ima izvršiti odrenenog dana, unutar odrenenog vremenskog perioda (sedmica dana, mjesec
dana i slično) i upotrebom odrenenih izraza (početkom mjeseca i sl.). Računanje rokova vrši se na
osnovu zakona ili uzansi. Ukoliko u ugovoru nije ništa odreneno na osnovu zakona se smatra da se
isporuka ima izvršiti u razumnom roku poslije zaključenja ugovora, zavisno od vrste robe.
3. Pitanje načina isporuke robe obuhvata one radnje koje su neposredno vezane za stavljanje na
raspolaganje, tj uručenje robe kupcu. To su radnje koje treba da obavi prodavac da bi omogućio
kupcu da done u posjed robe. Roba se ima isporučiti na način utvrnen ugovorom. Ukoliko nema
odredaba u ugovoru primjenjuju se zakonske odredbe ili uzanse. Kod načina isporuke treba voditi
računa da li se radi o individualno odrenenoj ili generičkoj robi i nadalje da li se radi o pokretnim ili
nepokretnim   stvarima.   Isporuka   individualno   odrenenih   stvari   vrši   se   na   način   koji   odgovara
okolnostima svakog pojedinog slučaja. Isporuka generičkih stvari, tj stvari odrenenih po rodu vrši se
izdvajanjem na jasan način radi otpreme na skladištu prodavca, odnosno predajom prevozniku ili
špediteru. Kada se radi o isporuci nepokretnosti onda se predaja vrši upisom u zemljišne knjige.
Što   se   tiče   pakovanja   robe   dužnost   je   prodavca   da   obezbjedi   ambalažu.   Ambalažom   se   naziva
materijal u kome se roba pakuje, u kome se roba otprema, omot u širem smislu itd. Navedena
obaveza ne postoji ako postoji drugačiji sporazum stranaka ili ako se radi o robi kod koje je
uobičajena isporuka u rasutom stanju, tj bez pakovanja, kao npr žitarice.
Ako stranke nisu ugovorille vrstu ambalaže, ili pak ne postoje propisi o tome, prodavac je dužan dati
uobičajenu ambalažu. Inače ambalaža morabiti takva da: