1
Dautović Dženaila
BOJA
Seminarski rad
Predmet: Likovni praktikum l
Mentor : Doc. Meho Čaušević
Bihać, 08.05.2012. godine
2
1. UVOD
U ovom seminarskom radu autor će se baviti općenito sa problemom bojom. Autor će
pokušati dati odgovor na pitanja poput:
Šta je boja?
Koje valne duljine naše oko registrira?
Koje boje vidimo?
I mnoga druga...
Problemi koji se javljaju kod primjene boja su: odabir povoljne boje – kako ju odabrati,
kombiniranje boja – dali se mogu kombinirati sve boje međusobno ili postoji neki određeni
uvjet kojim se boje kombiniraju, dali postoji razlika kod miješanja boja u slikarstvu i kod
miješanja (kombiniranja) obojenog svjetla, itd. Prije svega naravno najprije je potrebno
pojasniti šta je to boja. Boja je naime umna reprezentacija svjetla reflektiranog od neke
podloge ili objekta, odnosno, boja je individualan doživljaj, jer se ne može reći da svako od
nas na jednak način vidi ili doživljava svoju boju.
U poglavljima koja slijede detaljnije će biti objašnjene boje, pojam boje, razne teorije boja,
spektar i njegove osobine, neka osnovna svojstva boja, kao i efekti boje, te mješanje boja.
4
2.2.
Teorija boja
Nauka koja proučava boje zove se
kromatika
. Ona uključuje percepciju boje kod ljudskog
oka, porijeklo boja kod materije, teoriju boja u umjetnosti i fiziku boja u elektromagnetskom
spektru. Boja je percepcija frekvencije (ili valne dužine) svjetlosti i može se usporediti sa
percepcijom muzičke note kao valna dužina ili frekvencija zvuka. Ta percepcija kod ljudi
dolazi iz sposobnosti našeg oka da specijalnim organima tzv. čunjičima i čepićima, detektira
svjetlost različite frekvencije i da mozak analizira i filtrira informacije, koje nam daju osjećaj
neke boje. Ta percepcija nam je uvjetovana našom biologiom, mada postoje ljudi s
poremećajima percepcije boja.
2.3.
Spektar i njegove osobine
Sunčava svjetlost je posljedica treptenja etra, nevidljiva supstanca rasprostranjena u vazduhu
u vidu bezbojnih talasa. Ona dolazi od sunca kroz međuplanetarni prostor za vrijeme od 8
minuta i 17 sekundi.
Ima dvije vrste svjetlosti koje su od interesa za slikarstvo :
a. direktna – koju zrači svjetlo tijelo
b. indirektna – koju zrači neko osvjetljeno tijelo.
Sunčava svjetlost je bijele boje, ali analiza jednog sunčavog zraka koji se prelama pokazuje da
je on sastavljen od 7 raznih boja. Sunčav spektar ogleda se u dugi, trougloj prizmi, vodi na
suncu, lopticama sapuna i krilima insekata. Boja predstavlja svojstvo jednog tijela da zrači
jedan od 7 zrakova u spektru isključujući druge , npr.: bulka je crvena. Ona je tako
organizirana da zrači crvenu boju ,a apsorbuje druge. Sedam sunčavih boja dijele su u bezbroj
nijansi u kojima čovječije oko može da razlikuje otprilike 160 vrsta. Međutim, ono razlikuje
samo one talasne dužine koje leže između 678 m/m (crveno) i 397 m/m (ljubičasto).
Dvije boje se ne nalaze u spektru : bijela i crna. Bijelo tijelo zrači u podjednakoj mjeri sve
boje, a crno ne zrači niti jednu.
Ukoliko svjetlosni titraj određene valne duljine pogodi naše oko u njemu se izaziva tačno
određeni podražaj koji osjećamo odnosno vidimo kao žuto, crveno, plavo itd. Ako ipak u naše
oko dođe snop svjetlosnih zraka svih valnih duljina ( od 3600 do 7800 angstrema) tada taj
snop osjećamo kao bezbojnost, odnosno bijelo. Dakle, ako neka materija odbije sve zrake
svjetlosti, tj. sve svjetlosne valne duljine, tada tu materiju vidimo kao bijelo. Suprotno tome
5
ako određena materija upija sve zrake odnosno ni jednu valnu duljinu ne odbija prema našem
oku, tada vidimo tu materiju kao crno. To su dva granična slučaja. Zrake bijelog sunčavog
svjetla sastoje se od niza zraka, takozvane šarene svjetlosti.
Spektar (lat. spectrum – prikaza, fantom) je prvi otkrio
Isaak Newton 1676.godine
2
pokušao
da dokaže praktičnim putem da je bijela boja sastavljena iz mješavine ostalih boja.
Bijela se
zraka prolazeći kroz tu prizmu lomi pod različitim kutovima i time se razlaže na svoje
sastavne dijelove, te na drugoj strani prizme izlazi u obliku šarene vrpce boja. Tu šarenu
vrpcu nazivamo šareni spektar boja
.
Beskonačan niz prelijevajućih boja čini konačnim
razgraničivši sedam različitih boja:
•
crvena,
•
narančasta,
•
žuta,
•
zelena,
•
cijan (svjetloplava),
•
indigo (tamnoplava) i
•
ljubičasta.
Brojku sedam uzeo je iz korelativnih (i ezoteričnih) razloga – kako bi sedam boja odgovaralo
sedam nota u muzičkoj ljestvici.
To možemo dokazati ako zraku sunčave svjetlosti pustimo da padne na staklenu prizmu.
Na slikama 1 i 2 to imamo prikazano.
2
Vasić, P. ( 1959 ). Uvod u likovne umjetnosti; elementi likovnog izražavanja, Beograd: Narodna knjiga, str. 93
7
Slika 3.
Krug čistih boja prema Ostwaldu
Na desnoj polovini Ostwaldova kruga su sve žute, narandžaste , crvene i grimizne boje, a na
lijevoj polovine su žutozelene, zelene, plave, ljubičastoplave i ljubičaste. Na slici br.3. je tim
sistemom prikazano samo 12boja.
Boje unutar kruga dijele se na tri grupe i to:
•
osnovne boje
•
sekundarne boje i
•
tercijarne boje.
Osnovne boje
Osnovne boje nazivaju se još ishodišne, primarne boje, boje prvog reda i praboje. One
međusobnim miješanjem daju sve ostale boje, zato se i zovu osnovne boje (one su osnova za
druge boje. Još u antičko doba samo su se tri boje smatrale osnovnim i to
3
:
•
crvena
•
plava i
•
žuta.
Ovo shvatanje antike koje je bilo rezultat praktičnih spoznaja, a ne teorijska postavka,
potvrdila su i naučna otkrića novijeg doba. Njih možemo u krugu povezati jednim
istostraničnim trokutom, pa bi to izgledao ovako. (Slika br.4)
3
Vasić, P. ( 1959). Uvod u likovne umjetnosti; elementi likovnog izražavanja, Beograd: Narodna knjiga, str. 93
