Bioloski monitoring
BIOLOŠKI MONITORING
ZAGAĐENOSTI ZEMLJIŠTA
MONITORING
predstavlja sistem sukcesivnih osmatranja
elemenata životne sredine u prostoru i vremenu. Cilj je
prikupljanje podataka kvantitativne i kvalitativne prirode o
prisustvu i distribuciji zagađivača, praćenje emisija i imisija,
izvora zagađenja i njihovog rasporeda, transporta polutanata i
određivanje njihovih koncentracija na određenim mernim
tačkama (Munn, 1973).
Jedan od najorganizovanijih i najsavršenijih monitoring sistema
je
METEOROLOŠKI MONITORING
koji je uspostavljen još u
pretprošlom veku i pokriva mrežu ogromnog broja
meteoroloških stanica (I, II, III reda) širom planete. Meteorološki
monitoring obuhvata sukcesivno praćenje, osmatranje i beleženje
velikog broja klimatskih parametara (vlažnost vazduha,
temperaturu, padavine, vazdušni pritisak, itd.).
BIOLOŠKI MONITORING

Biološki monitoring je iz metodoloških razloga podeljen u odnosu
na to u kojoj od oblika životne sredine se prate promene, na:
BIOLOŠKI MONITORING ZAGAĐENOSTI VAZDUHA
(pri čemu se kao bioindikatori koriste lišajevi i mahovine)
BIOLOŠKI MONITORING ZAGAĐENOSTI VODENE
SREDINE (bioindikatori promene stanja su alge, fauna
bentosa, bakterije, ribe, itd.)
BIOLOŠKI MONITORING ZAGAĐENOSTI ZEMLJIŠTA
(indikator-organizmi su više biljke, odnosno vegetacija)
BIOINDIKACIJU
je moguće izvoditi na svim nivoima organizacije
živih sistema, počevši od molekularnog, preko biohemijsko-
fiziološkog, celularnog, individualnog, populacionog, specijskog,
biocenološkog (ekosistemskog), biomskog završno sa biosfernim.
Prednost biološke indikacije
u odnosu na fizičko-hemijske
metode praćenja zagađivanja životne sredine leži u činjenici
da živi organizmi mogu da pokazuju
EFEKAT
AKUMULACIJE ZAGAĐUJUĆIH MATERIJA
u toku
dužeg vremenskog perioda. S druge strane, fizičko-hemijske
metode daju egzaktnije podatke, ali su oni dostupni samo u
tačno određenom trenutku vremena.
MDK - MAKSIMALNO DOZVOLJENA KONCENTRACIJA
je
ona koncentracija zagađujućih materija koja ne dovodi do
promena u zdravstvenom stanju ljudi. Ove maksimalno
dozvoljene koncentracije definišu i propisuju najčešće
zdravstvene organizacije koje u žiži interesovanja imaju
samo ljudsku populaciju. To naravno ne znači da su to
istovremeno i MDK za ostale žive organizme.

VASKULARNE BILJKE KAO BIOINDIKATORI
U odnosu na osnovne abiotičke faktore staništa (kao npr. vlažnost, kiselost
zemljišta, količina azota u zemljištu, svetlost, temperatura), sve populacije
bilo koje
biljne vrste
mogu se grupisati u
5 osnovnih grupa
(Landolt, 1977,
Kojić et al., 1994). Na svaki abiotički faktor životne sredine biljne vrste
odgovaraju specifičnim kompleksom biohemijsko-fizioloških, morfo-
anatomskih adaptacija, kao i opštim habitusom, što uslovljava postojanje
čitavog niza prelaznih oblika i formi u smislu ekoloških grupa biljaka u
fitoindikaciji stanja životne sredine.
Zbog toga su uvedeni
BIOLOŠKI INDEKSI
za 5 NAJOSNOVNIJIH
ABIOTIČKIH FAKTORA životne sredine i definisani su
EKOLOŠKI
INDEKSI
(brojčane vrednosti) za svaki navedeni faktor. Na osnovu
indikatorskih vrednosti biljke su grupisane u kategorije (5-7) koje obuhvataju
raspon od "najnižih" do "najviših" oblika (adaptivnih tipova) u smislu
odgovora na pojedini abiotički faktor spoljašnje sredine.
U biološkom monitoringu zagađenosti zemljišta najčešće se koriste
VASKULARNE BILJKE
(vrste, njihove populacije i fitocenoze) kao
FITOINDIKATORI.
Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.
Slični dokumenti