GRAĐANSKO PROCESNO PRAVO

Pojam građanskog parničnog postupaka

Građanski parnični postupak je opća, redovna i osnovna metoda zaštite ugroženih

ili povrijeđenih subjektivnih građanskih prava, koju pružaju pravosudna tijela.

ZPP-om se uređuju pravila postupka na temelju kojih sud raspravlja i odlučuje u

sporovima o osnovnim pravima i obvezama čovjeka i građanina, o osobnim i obiteljskim
odnosima građana te u radnim, trgovačkim, imovinskim i drugim građanskopravnim
sporovima, osim ako zakonom za neke od tih sporova nije određeno da u njima sud
rješava po pravilima drugog postupka.

Parnični postupak spada među tzv. kognicijske postupke u kojima se samo

određuje sadržaj pravne zaštite koju treba pružiti, dok se sama pravna zaštita ostvaruje
se prisilno u posebnom sudskom postupku – ovršnom postupku.

Građansko procesno pravo i građansko parnično procesno pravo

Građansko procesno pravo je sustav pravnih pravila kojima se regulira sudsko

ostvarivanje zaštite prava.

Građansko parnično procesno pravo je sustav pravnih pravila kojima se regulira

ostvarenje zaštite subjektivnih prava u parničnom postupku.

Izvori građanskog parničnog postupka

U izvore građanskog parničnog postupka ubrajaju se



Zakon o parničnom postupku,



Zakon o izvanparničnom pstupku



Ovršni zakon



Zakon o nasljeđivanju



Zakon o radu



Zakon o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja

NAČELA PARNIČNOG POSTUPKA

Načela su temeljni principi za rad usmjereni ka postizanju određenog cilja, kao i
postavke na kojima se temelji parnični postupak.

Načelo ustavnosti i zakonitosti

Načelo zakonitosti u parničnom postupku traži da se parnični postupak provede

uz potpuno poštivanje odgovarajućih pravnih normi.
Parnične radnje moraju se osnivati na zakonu.
Procesni subjekti su ovlašteni poduzimati u pravilu samo one radnje koje su zakonom
predviđene.

Sud mora poznavati pravila kojima se regulira parnični postupak, te nije ovlašten

postupak provoditi po načelima pravičnosti.
Načelu zakonitosti suprotstavljaju se naročito načela ekonomičnosti i pravne sigurnosti,
te načelo zabrane reformacije

in pejus

Načelo dispozicije i oficioznosti

Pokretanje parnice, njeno održavanje u toku, razvoj procesnih stadija, prestanak

parnice, raspolaganje predmetom spora i procesnim materijalom može se učiniti
zavisnim ili od inicijative suda ili od inicijative stranaka.

Po sustavu oficioznosti inicijativa je u rukama suda, a po sustavu dispozicije

inicijativa zavisi od nahođenja i volje stranaka.

Za naš parnični postupak može se reći da prevladava načelo dispozitivnosti,

korigirano mjerama koje se manifestiraju kao odraz načela oficioznosti. Npr. stranka nije
obavezna ni na kakvo držanje u parnici, pa ni na njeno pokretanje. Da li će do parnice
doći ovisi isključivo o nahođenju potencijalnog tužitelja. Sud nije ovlašten da pokreće
parnicu po službenoj dužnosti

ali jednom pokrenuta parnica se vodi po službenoj

dužnosti do donošenja konačne odluke.

Stranka od čije dispozicije zavisi pokretanje parnice ovlaštena je da utvrdi

predmet spora.

Sud odlučuje samo u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. Stranke

mogu slobodno raspolagati zahtjevima koje su stavile u tijeku parnice, te se tako one
mogu odreći svog zahtjeva, priznati zahtjev protivnika i nagoditi se.
Kod kondemnatorne tužbe pravni interes se presumira
Kod konstitutivne tužbe pravni interes se presumira
Kod deklaratorne tužbe potrebno je dokazati pravni interes

Načelo pravnog interesa

Pravo na traženje sudske pravne zaštite može se priznati samo ako se pravna

korist, koju očekuje osoba koja traži pravnu zaštitu, ne može na neki drugi, svrsishodniji
način ostvariti.

Pravni interes je procesna pretpostavka od čijeg postojanja zavisi dopustivost

pokretanja i raspravljanje u parnici, te donošenje meritorne odluke o osnovanosti
tužbenog zahtjeva.

ZPP na tri mjesta govori o postojanju pravnog interesa kao pretpostavci za

angažiranje sudske aktivnosti:



takav interes mora imati tužitelj koji podnosi tužbu na utvrđenje,



umješač koji želi intervenirati u parnicu koja teče među drugim osobama i



stranka koja podnosi pravni lijek.

Pravni interes tuženika se presumira.

O postojanju pravnog interesa sud vodi računa po službenoj dužnosti. Kad konstatira

nedostatak pravnog interesa sud je dužan odbaciti tužbu, odnosno drugi zahtjev.

Načelo ekonomičnosti

ZPP određuje da je sud dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja

i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama
pripadaju u postupku.

Ekstremno ostvarivanje načela ekonomičnosti dolazi u sukob sa zahtjevom za

pravilnim utvrđivanje važnih činjenica, te načelom zakonitosti. Metode za ostv.-
koncentracija postupka, redukcija razloga, apsolutna ništetnost i sl.

Načelo saslušanja stranaka

Načelo saslušanja stranaka znači da se sud dužan svakoj stranci omogućiti da se

izjasni o zahtjevima protivne stranke.

U svojoj osnovi, načelo saslušanja stranaka svodi se na pravilo da svakoj stranci

treba omogućiti da poduzima sve one procesne radnje koje može poduzeti i druga
parnična stranka.

Međutim tu se postavlja pitanje kako reagirati na pasivnost stranaka u parnici

Sud je ovlašten utvrđivati i one činjenice koje stranke nisu iznijele samo ako

posumnja da one idu za tim da raspolažu onim zahtjevima kojima ne mogu raspolagati.

Raspravna ovlaštenja i dužnosti parničnih stranaka sadržana su u odredbi čl. 7. st.

1. ZPP-a gdje se određuje da su stranke dužne iznijeti sve činjenice na kojima temelje
svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Može se reći da raspravna metoda dominantna je u odnosu na prikupljanje

činjenične osnove spora dok istražna metoda prevladava u domeni prikupljanja
dokaznih sredstava.

Načelo neposrednosti

Načelo neposrednosti je radna metoda ispitivanja procesnog materijala. Načelo

neposrednosti traži:
1. da sud svojim čulima zapaža prirodu i sadržaj dokaznih sredstava,
2. da sud koji zapaža procesni materijal bude onaj isti koji odlučuje o dokaznoj
vrijednosti dokaznih sredstava;
3. da taj sud donese odluku odmah nakon zaključivanja rasprave

Naš procesni sustav zasnovan je na kompromisnom rješenju, proglašava načelo

neposrednosti temeljnim pravilom, ali i dopušta odstupanje od tog pravila.
Odstupanja se mogu manifestirati tako da:
a) dokaze ne izvodi raspravni sud nego sam predsjednik vijeća ili zamoljeni sudac;
b) sud ne ponavlja već izvedene dokaze na novom ročištu za glavnu raspravu, već se
ograničava na čitanje zapisnika s ranijeg ročišta
c) drugostupanjski sud ocjenjuje činjenice oslanjajući se na zapisnike o neposrednom
izvođenju dokaza pred prvostupanjskim sudom;

Načelo usmenosti i pismenosti

U svojem ekstremnom ostvarenju načelo usmenosti traži da se sve parnične

radnje poduzimaju govorom,

Načelo pismenosti u svom ekstremnom ostvarenju odriče svaki značaj procesnim

radnjama koje nisu poduzete u pismenom obliku.

ZPP određuje da ako za pojedine radnje nije predviđen oblik u kome se mogu

poduzeti, parnične radnje poduzimaju se pismeno izvan ročišta ili usmeno na ročištu.
Zakon, dakle, u načelu određuje usmenost kao dominantan oblik procesnih radnja na
ročištu, a pismenost kao dominantnu formu procesnih radnja izvan ročišta.

Načelo koncentracije postupka i jedinstva glavne rasprave

Koncentracija postupka znači da stranke već na prvom ročištu moraju iznijeti sve

činjenice i dokaze te se odmah utvrđuje što je sporno a što ne. Pitnje kako ostvariti
koncentraciju postupka rješava se na dva načina:

Po metodi strogog zakonskog reda postupak je podijeljen u niz organski

povezanih, ali međusobno strogo odijeljenih stadija. Zakon propisuje koje se procesne
radnje u određenom stadiju mogu obaviti i kojim redom, a ako stranka ne izvrši radnju u
za to predviđenom stadiju ona bi izgubila pravo da je kasnije poduzme.

Po metodi arbitranog ili svrsishodnog reda, koja metoda je primjenjena i u našem

procesnom sustavu, zakonom se utvrđuje samo opći, instruktivni okvir i redoslijed
raspravljanja, ostavljajući sudu da u konkretnom sporu odredi onaj procesni red za kojeg
bude smatrao da je najprikladniji.

Glavna rasprava predstavlja jedinstvenu procesnu cjelinu, čak i kad se drži na više

ročišta. Ova jedinstvenost manifestira se na više načina. Stranke su u pravilu ovlaštene u

bilo kom stadiju glavne rasprave poduzeti određenu procesnu radnju bez opasnosti da
bude odbačena zbog toga što je prekasno poduzeta zatim na novom ročištu nije potrebno
ponavljati ono što je poduzeto već se to samo rezimira.

Načelo javnosti

Načelo javnosti traži da se svakome, dakle neograničenom broju osoba koje

unaprijed nisu individualno određene osigura nesmetana mogućnost prisustvovanja
raspravljanju pred sudom.

Ostvarivanje načela javnosti nailazi na faktičnu zapeku – prostornu ograničenost

sudnice.

Načelo neće biti povrijeđeno ako se prisustvovanje raspravljanju omogući

onolikom broju građana koliko ih u normalnim uvjetima može stati u sudnicu. Osobe
koje prisustvuju raspravljanju ne smiju nositi ni oružje ni opasno oruđe, osim ako su
čuvari osoba koje sudjeluju u postupku.

Javnost je u nekim parnicama isključena po zakonu, a u nekima je sud ovlašten

odlučiti da li su se stekle pretpostavke za isključenje javnosti.
Po zakonu javnost je isključena u statusnim stvarima fizičkih osoba, dakle u bračnim
sporovima, paternitetskim i maternitetskim sporovima, te u sporovima o čuvanju i
odgoju djece i u sporovima o uzdržavanju.

Sud je ovlašten odstupiti od načela javnosti kad za to postoje u zakonu predviđeni

razlozi: interes čuvanja službene poslovne ili osobne tajne, interes javnog reda i morala.

Isključenje javnosti ne odnosi se na stranke, njihove zastupnike i umješače.

Povreda pravila o javnosti razlog je apsolutno bitne povrede pravila parničnog postupka,
ako je protivno zakonu javnost bila isključena s glavne rasprave.

Načelo savjesnog korištenja procesnih ovlaštenja

(načelo savjesnosti i poštenja)

Nazivamo još i načelom zabrane zloupotrebe prava.

Zloupotreba prava je korištenje pravnih ovlaštenja s ciljem da se drugome nanese šteta,
ili s ciljem koji je protivan dobrim običajima, savjesnosti i poštenju u prometu.

Zahtjev za savjesnim korištenjem procesnih ovlaštenja očituje se u tome što su

stranke dužne pred sudom govoriti istinu i savjesno se koristiti pravima koja su im
priznata ZPP-om.

Načelo pružanja pomoći neukim strankama

Svi su pred ustavom i zakonom jednaki, međutim jednakost pred sudom biti će

narušena ako stranke imaju različitu razinu obrazovanja ili pak ne mogu angažirati
profesionalnog zastupnika.

Sud je dužan poučiti stranku koja se uslijed neznanja ne koristi pravima koja joj

po procesnom zakonu pripadaju. Međutim svako daljnje upuštanje u bit spora nije
dopušteno.

NADLEŽNOST

U objektivnom smislu nadležnost definiramo kao djelokrug poslova određenog

tijela.

U subjektivnom smislu nadležnost je pravo i dužnost određenog suda ili drugog

tijela da postupa u određenoj pravnoj stvari.

Gdje je regulirana stvarna nadležnost, a gdje mjesna

Stvarna nadležnost regulirana je

Zakonom o sudovima

, dok je mjesna

nadležnost regulirana

Zakonom o parničnom postupku

FUNKCIONALNA NADLEŽNOST

Pravila o funkcionalnoj nadležnosti određuju koji će sud rješavati o pravnim

lijekovima ili o nekim drugim pitanjima, s obzirom na to kojemu sudu je stavljeno u
nadležnost da odlučuje o određenoj pravnoj stvari u prvom stupanju.

MJESNA NADLEŽNOST

Pravilima o mjesnoj nadležnosti određuje se koji će stvarno nadležni sud biti

nadležan da odlučuje u nekoj parnici.
Mjesna nadležnost može biti:



opća



posebna,

a posebna opet

- isključiva,
- izberiva
- pomoćna.

Sud se po prigovoru tuženika (a po službenoj dužnosti samo ako postoji isključiva

nadležnost nekog suda) može oglasiti mjesno nenadležnim najkasnije na pripremnom
ročištu ili ako ono nije održano tada do upuštanja tuženika u raspravljanje.

Opća mjesna nadležnost

Sud opće mjesne nadležnosti je sud kog koga se protiv tuženika mogu pokretnuti

u pravilu sve parnice.

Za fizičke osobe to znači da je za suđenje općemjesno nadležan sud na čijem

području tuženik ima prebivalište. Ako tuženik nema prebivalište u Republici Hrvatskoj
opće mjesno nadležan je sud na čijem području tuženik ima boravište. Prebivalište je
mjesto gdje se određna osoba nastanila u namjeri da tu trajno živi i djeluje.

Za suđenje u sporovima protiv pravnih osoba, općemjesno je nadležan sud na

čijem se području nalazi njihovo sjedište.U slučaju sumnje, sjedištem će se smatrati
mjesto u kojem se nalaze njihovi organi upravljanja.

Za suđenje u sporovima protiv jedinica lokalne uprave i samouprave općemjesno

je nadležan sud na čijem se području nalazi sjedište predstavničkog tijela jedinice
lokalne samouprave i uprave.

Za suđenje u sporovima protiv RH mjesno je nadležan sud na čijem području

tužitelj ima prebivalište/sjedište odnosno ako on nema prebivalište u RH tada sud na
čijem se području nalazi Sabor.

Posebna mjesna nadležnost

Izberiva mjesna nadležnost

Odredbama o izberivoj mjesnoj nadležnosti tužitelju se omogućuje da bira u

pravilu između suda koji je po zakonu opće mjesno nadležan za tuženika i još nekog
drugog suda, koji zakon određuje uvažavajući specifične tužiteljeve interese.

Tužitelj se tim pravom može koristiti do podnošenja tužbe. Podnošenjem tužbe

njegovo pravo je iscrpljeno.