Izvorni članak UDK 17.034.1Rousseau, J.J.
Primljeno 29. 9. 2009.
Ivana Zagorac
Sveučilište u Zagrebu, Filozofski fakultet, I. Lučića 3, HR–10000 Zagreb
[email protected]
Rehabilitacija senzibiliteta
Filozofijska konstrukcija
senzibilnog čovjeka
Sažetak
Osnovna nakana teksta je ukazati na neke bitne momente u filozofijskom tematiziranju sen
zibiliteta. Unutar tog pokušaja se izdvaja razdoblje prosvjetiteljstva koje se pak oslanja na
specifično čitanje kartezijanske misli kroz empirizam engleske provenijencije. JeanJacques
Rousseau je prepoznat kao ključna figura ‘doba senzibiliteta’ te će njegova konstrukcija
senzibilnog čovjeka
biti posebno detaljno razmotrena. Zaključno se naslijeđe povijesnih,
a posebno istaknuto Rousseauovih, čitanja senzibilne sfere čovjekove prirode kontekstu
alizira unutar aktualnih rasprava te se pronalaze moguća uporišta za tezu o suvremenoj
rehabilitaciji senzibiliteta.
1
Ključne riječi
senzibilitet, suosjećanje, priroda, vrlina, odgoj, JeanJacques Rousseau
Aktualna društvena i intelektualna klima ukazuje na suvremenu rehabilitaciju
senzibiliteta. Senzibilitet, povijesnofilozofijski priznat kao sastavni dio ljud
ske prirode, oduvijek je bio predmetom filozofijske znatiželje. Danas, kad
novovjekovno uzdanje u razum sve teže brani svoju isključivu poziciju, svje
dočimo specifičnoj rehabilitaciji senzibiliteta. Prva razina na kojoj možemo
promatrati taj fenomen jest ona praktična – pojačana svijest o međupovezano
sti prirode i čovjeka, holistički pristupi razmatranju čovjeka, kao i konstruk
cija novih odgojnih ideala koji apostrofiraju razvoj cjelovite osobe, uz mnoge
druge pokazatelje, upućuju na ponovno buđenje senzibilnog aspekta čovjeko
ve prirode. Druga razina, ona teorijska, upućuje na kontinuitet promišljanja
senzibiliteta, odnosno na njegovu utemeljenost u tradiciji mišljenja. Ovaj rad
stoga počiva na premisi da se danas senzibilitet upravo
rehabilitira
, odnosno
nanovo
etablira
kao ravnopravna dimenzija ljudske naravi, o čemu nam pak
svjedoči posve novi tip etičkih dvojbi s kojima se danas susrećemo. Iz toga
razloga ovdje ćemo se posebno usmjeriti na put od ‘doba senzibiliteta’, gdje
se JeanJacques Rousseau izdvaja kao ključan autor, prema ‘novom dobu’ za
kojeg smatramo da svoje uporište gradi na ponešto novoj, no ipak tradicijom
bremenitoj koncepciji senzibiliteta.
1
Tekst je nastao u okviru znanstvenog projekta
»Zasnivanje integrativne bioetike« (nositelj
prof. dr. Ante Čović, Filozofski fakultet Sve
učilišta u Zagrebu). Projekt se ostvaruje uz
potporu Ministarstva znanosti, obrazovanja i
športa RH.
FILOZOFSKA ISTRAŽIVANJA
117–118
God. 30 (2010) Sv. 1–2 (123–140)
I. Zagorac, Rehabilitacija senzibiliteta
124
Osvrt na povijesni razvoj pojma ‘senzibilitet’
Pojam senzibiliteta
2
svoje ishodište u filozofiji može pratiti unatrag do sko
lastičkog
sensibilitas
koji je, oslanjajući se na Aristotela, označavao područje
između
anima vegetativa
i
anima intellectiva
. Kod Tome Akvinskoga senzi
bilni dio duše (
anima sensitiva
) reagira na vanjske i unutarnje podražaje, ali
predstavlja i cjelinu ljudske osjećajnosti. Toma Akvinski jasno razgraničava
sensibilitas
i
sensualitas
: dok
sensibilitas
veže uz spoznaju,
sensualitas
se
odnosi samo na želje vezane uz tijelo. Teološka literatura pojmu
sensibilitas
dodaje moralno značenje. U 14. stoljeću pojam se počinje upotrebljavati i u
medicini označavajući reakciju živaca i mišića na podražaje. Od
Srednjeg vi
jeka tako koegzistiraju fizičko i intelektualnomoralno značenje
sensibilitas
.
Takvo razlikovanje ostalo je i kod kasnijih pojmovnih određenja. U 17. sto
ljeću u Francuskoj ‘senzibilitet’ se u prvome redu veže uz pripadnike visokog
društva i označava njihovu naklonost slabijima i manje sretnima, obuhvaćaju
ći istovremeno i osjećaj sućuti, kao i zahvalnosti. Njegovan
sensibilité
postaje
neophodan moralno djelujućim subjektima, a iz njega izviru
compassion
i
amour
. Početkom 18. stoljeća senzibilitet je razumijevan kao prirodno dan
svim ljudima te ga se proglašava važnim impulsom za stvaranje društvenih
veza. Dobiva još naglašenije djelatno značenje – kao aktivan dolazi do izraža
ja kroz dobročinstvo i humanost, dok u svojoj negativnoj formi –
insensibilité
– izaziva moralnu osudu. Senzibilitet je shvaćen kao predracionalna, no ne
samo pasivnopsihička sposobnost za reakciju: on je dokaz hipotetske jedna
kosti i od prirode dane dobrote svih ljudi. I dalje se ističe razlikovanje između
puko pasivne sposobnosti za afekte i aktivno usmjerenog senzibiliteta, koji se
manifestira kao pripravnost za pomoć.
Francuska misao s kraja 17. stoljeća već, dakle, barata s dvostrukim znače
njem pojma ‘senzibilitet’: uz osjetljivost na podražaje, pridodaje mu i određe
no moralno značenje. Sredinom 18. stoljeća će ta podvojenost zainteresirati
mnoge autore. Denis Diderot među prvima postojećem određenju daje novo
značenje. Uporište na kojem gradi unutarnje povezivanje dvaju značenja ter
mina ‘senzibilitet’ Diderot pronalazi u Lockeovoj epistemologiji. Lockeove
misli svoju rafiniraniju formu dobivaju kod Shaftesburyja: utjecaj njegova
sekularnog humanizma proizlazi iz dobro balansiranog tumačenja međuod
nosa čovjeka i prirode pozicioniranog na razmeđi krutih kršćanskih doktrina
i Lockeova materijalizma. Shaftesbury se divi prirodi u kojoj vidi odslike
božanskog: sve što postoji dio je harmoničnog reda kozmosa koji pak ukazuje
na nužnost postojanja savršeno organiziranog i moralno besprijekornog uma.
Na Lockeovu tragu promatra izvanjski svijet kroz aktivnosti uma, povezujući
pojave u prirodi s ljudskim osjetima i finalnom konstrukcijom svijeta. Poput
Lockea, i Shaftesbury se bori s pronalaženjem odgovarajućeg načina za opi
sivanje raznovrsnosti umskih odgovora na podražaje dobivene putem osjetila,
te traži objašnjenje za proces oblikovanja identiteta kroz kratkotrajne trenutke
svjesnosti.
3
Shaftesbury zaključuje da je konačna svrha religije, ali i vrline,
ljepote i filozofiranja, potpuna identifikacija s univerzalnim kojeg smo dio.
Iako se umnogome oslanja na Lockea, kritizira njegov materijalizam smatra
jući ga opasnim i neprirodnim. Škola moralne filozofije je na Shaftesburyje
vom tragu iznjedrila Francisa Hutchesona, Davida Humea i Adama Smitha,
no njihov je aristokratski prethodnik u pogledu razmatranja senzibiliteta ostao
nezasjenjen.
Do kraja 18. stoljeća postavke moralne filozofije su bile naširoko razmatrane,
a kao dominatno ime popularnih promišljanja senzibiliteta pozicionirao se
JeanJacques Rousseau. Shaftesburyjev utjecaj prisutan je u temeljima Rous
FILOZOFSKA ISTRAŽIVANJA
117–118
God. 30 (2010) Sv. 1–2 (123–140)
I. Zagorac, Rehabilitacija senzibiliteta
126
‘Doba senzibiliteta’
Povećani interes za pitanja senzibiliteta može se pratiti i kroz formalne defi
nicije pojma. U prvom izdanju
Rječnika Francuske akademije
iz 1694. godi
ne navodi se šturo objašnjenje koje ‘senzibilitet’ definira kao osjetljivost na
osjetilne podražaje, uz napomenu da se može odnositi i na slavu, te kratko
dodaje – »osjetljivost srca«. U svome četvrtom izdanju (1762.) donosi donek
le prošireno određenje s nadopunom da se ‘senzibilitet’ odnosi i na moralna
pitanja, te pitanja ugleda i reakcije na (i najmanju) kritiku. Nešto kasniji Fera
udov rječnik (1787.–1788.) značajno mjesto daje upravo »osjetljivosti srca«,
»suosjećanju i nježnosti srca« te »ovisnosti o ljubavi« od čega su prve odred
nice karakterizirane pohvalno, dok ova potonja može biti »opasna i smrto
nosna, pogotovo za žene«.
6
Otprilike u vrijeme izdavanja Rousseauove
Julije
(1761.), izlazi
Enciklopedija
(1762.) koju uređuju Diderot i d’Alembert. Ak
tualna filozofska razmatranja senzibiliteta tamo su zabilježena u kumulativ
nom obliku.
7
Senzibilitet je definiran kao osjetljiva i nježna dispozicija duše
koja je pokreće, on duši daje neku vrst mudrosti o ispravnome koja ide dalje
od pronicljivosti razuma. Izobilje poticaja može senzibilne duše nagnati da
čine pogreške tamo gdje ih ljudi vođeni razumom ne bi nikada počinili, no
zato dobivaju mnogo više kroz mnoštvo dobrote koju potiču. Senzibilne duše
i općenito dobivaju više od života – dobro i loše multipliciraju se na njihovu
dobrobit. Refleksije mogu stvoriti časnog čovjeka, no senzibilitet stvara čo
vjeka vrline. Senzibilitet je roditelj humaniteta i velikodušnosti, zaključuje
Enciklopedija
, on kontinuirano povećava svoju vrijednost i pomaže duhu.
Pomak od povjerenja u razum do naglašavanja uloge osjećaja imat će po
sljedice u svim područjima. Jedna suvremena enciklopedija,
Encyclopedia
of the Romantic Era
,
8
navodi da se, pod presudnim utjecajem Rousseaua i
njegovih intelektualnih prethodnika, formira ‘predromantizam’, razdoblje
koje bi, kako se navodi, prikladnije moglo nositi naziv ‘doba senzibiliteta’.
‘Predromantizam’ i ‘doba senzibiliteta’ se, prema
Enciklopediji
, mogu shva
titi kao istoznačna obilježja za razdoblje supremacije individualne afektivne
i intelektualne, emocionalno obojene ekspresivnosti, ponajviše reflektirane
kroz glazbu i književnost druge polovice 18. stoljeća, a koje je prethodilo
romantizmu. Filozofska polazišta naznačena su tada dvjema različitim, no
povezanim značenjima termina ‘senzibilitet’: jedno se odnosilo na tjelesnu
senzibilnost na podražaje, a drugo na afektivnu, estetsku i moralnu osjetlji
vost. Poveznica između ta dva razumijevanja nalazi se u ideji da se spoznaja,
osjećaji i identitet pojedinca grade na doživljajima koji su posredovani osje
tilima, konceptu podjednako prihvaćenom od filozofa kao i od medicinara u
doba prosvjetiteljstva.
Uporišta za konstrukciju
senzibilnog čovjeka
Tjelesni i duhovni aspekt senzibiliteta
Iako često nostalgičarskog prizvuka, dominantni impuls senzibiliteta 18. sto
ljeća je usmjeren progresivno. Promovira se discipliniran i obrazovan poje
dinac nasuprot učmalog i iskvarenog mentaliteta mase, te sveprisutnog opor
tunizma i fatalizma. Priroda, prirodnost, jednostavnost, pa čak i primitivnost,
rješenja su za dekadenciju, pomodnost i korupciju koji su se poput virusa pro
širili među pripadnicima viših društvenih slojeva. Rousseau živi u intelektu
alnoj klimi koja ukazuje na loš utjecaj života u gradu na opće stanje čovjeka.
Liječnici njegova vremena upozoravaju na pogubnost života u gradu koja j
e
FILOZOFSKA ISTRAŽIVANJA
117–118
God. 30 (2010) Sv. 1–2 (123–140)
I. Zagorac, Rehabilitacija senzibiliteta
127
tim veća što je pojedinac senzibilniji. Loš zrak, mnoštvo podražaja s gradskih
ulica, navike obilnih večera, manjak kretanja i česti odlasci u kazalište po
vezani s nepravilnim ritmom spavanja, te brojne političke i društvene intrige
kao kontinuirani stresori, imenovani su uzrocima povećane učestalosti »živ
čanih problema« pripadnika gradskog srednjeg i visokog staleža. Medicinski
imaginarij prosvjetiteljstva dodatno markira povezanost tjelesnog i duhovnog
aspekta senzibiliteta: kultivirana i senzibilna osoba je »upakirana« u jednako
takvo tijelo – krhko i osjetljivo, koje traži kontinuiranu skrb. Iz toga slijedi i
upozorenje: nakon određene točke, povećan senzibilitet više ne rezultira dalj
njim kultiviranjem uma i tijela, nego dovodi do ozbiljnog stanja »oboljenja od
previše osjećaja«.
9
Melankolija i hipohondrija, kao najčešće zapažena stanja,
nisu napadala samo um, nego i tijelo. Potencijal senzibiliteta da inicira stanja
koja su obilježena kao patološka, producirao je znatan broj radova posvećenih
promoviranju ispravnog načina života. Model »zdravog senzibiliteta«
10
jed
nakopravnim smatra tjelesnu i moralnu higijenu. Medicinskofilozofski dis
kurs prosvjetiteljstva demonstrira stav da su živa bića mnogo više od pukog
zbroja svojih dijelova: bolesti ugrožavaju čitavog čovjeka i traže nove pristu
pe u liječenju. Naglašavajući psihološka stanja, fizičko okružje i društvene
faktore, liječnici usvajaju novi koncept senzibiliteta.
Jednostavan život seljaka hvaljen je kao alternativa šupljoj glamuroznosti
kozmopolitske kulture velikih gradova. S druge strane, upravo su pripadni
ci viših slojeva, mahom gradska populacija, u pravilu izloženiji podražajima
koji djeluju poticajno na izgradnju njihove ličnosti te su posljedično kulti
viraniji. U pokušaju pomirenja dviju suprotnosti, intelektualna elita onoga
vremena se okreće tajnovitim starim društvima i prevodi njihov fantazijski
odnos spram prirode u suvremeni kontekst tehnologijski naprednijeg društva.
Favoriziranje emocionalne i fantazijske reakcije na prirodu rezultira teore
tiziranjem o sublimnom, najčešće kroz naglašeno patetičnu formu, uz sadr
žaj saturiran emocijama. Dokoni aristokrati sjetno raspravljaju o heroizmu u
doba viteštva, glorificiraju entuzijazam za velika i nesebična djela te poduzi
maju humanitarne i filantropske akcije. Pritom individualni senzibilitet kao
karakteristika kultiviranog pripadnika srednje ili visoke društvene klase nosi i
element reformatorskog. U posve posvećenoj varijanti, važno mjesto zauzima
apel za društvenom rehabilitacijom ‘drugih’: siročadi, prosjaka, zatvorenika i
6
Natuknica »sensibilité« u:
Dictionnaire de
l’Académie française
, prvo izdanje (1694.),
Dictionnaire de l’Académie française
, če
tvrto izdanje (1762.), JeanFrançois Féraud,
Dictionaire critique de la langue française
(1787.–1788.). Dostupno na: http://artflx.
uchicago.edu/cgibin/dicos//pubdico1look.
pl?strippedhw=sensibilite. Pristup: 17. srpnja
2009.
7
Chevalier Louis
de
Jaucourt, natuknica »Sen
sibility«, u:
Encyclopedia of Diderot &
d’Alembert
, Vol. 15 (1765.), str. 52, Scholarly
Publishing Office of the University of Michi
gan Library, Ann Arbor 2004., dostupno na:
http://hdl.handle.net/2027/spo.did2222.0000.
295. Pristup: 17. srpnja 2009.
8
Usp.: Christopher John Murray (ur.),
Encyc
lopedia of the Romantic Era, 1760–1850
, Fi
tzroy Dearborn, New York & London 2004.,
str. 904–908.
9
Tako Michel Foucault formulira paradoksal
ni element senzibiliteta u medicinskoj misli
18. stoljeća. Navedeno prema: Anne C. Vila,
»Beyond Symphaty: Vapors, Melancholia,
and the Pathologies of Sensibility in Tis
sot and Rousseau«,
Yale French Studies
92
(1997), str. 88–101. Povijest medicine bilje
ži period intenzivnih medicinskofilozofskih
analiza ljudskih stanja, posebno iscrpno pro
vedenih u doba prosvjetiteljstva. Ekstenzi
van pregled vidjeti u: Elisabeth A. Williams,
The Physical and the Moral: Anthropology,
Physiology, and Philosophical Medicine in
France, 1750–1850
, Cambridge University
Press, 1994.
10
Anne C. Vila, »Beyond Sympathy«, str. 92.
