1. POJAM I PREDMET KRIMINOLOGIJE

Odredjivanje pojma kriminologije staro je koliko i kriminologija kao nauka, ali jedna 

precizna, opste prihvacena i jedinstvena definicija jos uvek nije utvrdjena. Svaki autor 

imao je svoje shvatanje i definiciju kriminologije, zavisno od osnovnog teorijskog i 

metodoloskog   opredeljenja   u   izucavanju   predmeta   kriminologije.   Razlike   u 

shvatanjima   postoje   i   izmedju   kriminologa   u   pogledu   razumevanja   pojma 

kriminologije. Tako se moze zakljuciti da ima onoliko koncepcija pojma kriminologije 

koliko ima kriminologa.   Razmisljanja o kriminalitetu (zlocinu, prestupnistvu) kao 

negativnoj drustvenoj pojavi, poticu iz najranijeg perioda razvoja ljudskog drustva. 

Francuski antropolog Pol Topinar upotrebio je pojam “kriminologija” za oznacavanje 

nauke koja se bavi izucavanjem izvrsenih krivicnih dela. Prilikom odredjivanja pojma 

kriminologije autori se razlikuju po tome da li ovaj pojam shvataju uze ili sire. 

Sta je kriminologija: 

1. Disciplina koja se bavi proucavanjem kriminaliteta

2. Nauka o kriminalitetu pojedinih ljudi i kulturnih naroda

3. Nauka koja proucava uzroke i zakone delikvencije

4. Nauka o deliktu, kriminalitetu, zlocinu i delikventu.

Kritika pojedinih shvatanja ne bi dovela do opsteprihvacene, jedinstvene definicije. 

Stoga smo na osnovu postojecih saznanja, odredili pojam kriminologije u uzem smislu 

obuhvatajuci bitne elemente za definisanje. 

Kriminologija   se   moze   definisati   kao   samostalna,   teorijsko-empirijska, 

interdisciplinarna drustvena nauka o fenomenoloskim karakteristikama i uzrocima 

kriminaliteta kao masovne drustvene pojave i kriminalnog ponasanja kao pojedinacne 

pojave, sa ciljem njegovog objasnjenja i suzbijanja.

Odredjivanje predmeta izucavanja kriminologije usko je povezano sa odredjivanjem 

pojma kriminologije. Odrediti predmet kriminologije znaci utvrditi sta kriminologija 

izucava, kojim se pitanjima i problemima bavi, da bi se sagledalo njeno mesto u 

sistemu nauka i odnos sa srodnim naukama. Vec skoro dva veka u kriminoloskoj 

literaturi   neprekidano   se   utvrdjuje   predmet   njenog   izucavanja.   Postoje   razlicita 

shvatanja o sirini predmeta koji kriminologija izucava i o tome da li kriminologija 

pripada   drustvenim,   pravnim   ili   prirodnim   naukama.   Skoro   svim   teorijskim 

definicijama   predmeta   kriminologije   zajednicko   je   da   kriminalitet   cini   najvazniji 

polazni   elemenat   za   odredjivanje   predmeta   kriminologije.   Kriminoloska   shvatanja 

krajem 19. I pocetkom 20. veka bila su usmerena pretezno na coveka-delikventa, koji je 

smatran osnovnim predmetom kriminoloskog izucavanja. 

1

Sa   javljanjem   shvatanja   o   drustvenim   uticajima   kao   kriminogenim   faktorima, 

kriminoloska izucavanja se prosiruju, pa se navodi da predmet kriminologije, pored 

delikventa, obuhvata i kriminalnu aktivnost. Americki kriminolozi Eliot, Saderland, 

Kresi i Zauer naglasavaju drustvenu uslovljenost kriminalnog ponasanja, sagledavaju 

kriminalitet   kao   proizvod   odredjene   drustvene   strukture,   cime   sadrzina   predmeta 

kriminologije dobija nove elemente i novu dimenziju.

Dalje   prosirivanje   predmeta   kriminologije   ide   u   pravcu   proucavanja   mere   protiv 

izvrsioca krivicnih dela.

Drugi pisci su isticali da predmet kriminologije sacinjavaju krivicno delo i krivicne 

sankcije;   zatim   rasprostranjenost   kriminaliteta,   njegove   manifestacije   i   uzroci, 

proucavanje njegovih posledica po drustvo, opsta prevencija. 

Pojedini kriminoloski pisci prosiruju predmet kriminologije socioloskim proucavanjem 

krivicnopravnih normi. Predmet kriminologije obuhvata ucenje o stvaranju zakona, 

ucenje   o   krsenju   zakona,   sudove   i   korekcione   sisteme   u   pojedinim   zemljama   i 

odgovore na krsenje zakona.

Prosirivanje   predmeta   kriminologije   kriminalnom   politikom,   sociologijom   zakona, 

kriminalistikom ili penologijom, dovodi do nagomilavanja i razudjenosti niza razlicitih 

cinjenica   i   pojmova   sto   otezava   sagledavanje   i   detaljno   teorijsko   i   empirijsko 

proucavanje kriminaliteta kao masovne drustvene pojave i pojedinacnog ponasanja. 

Predmet proucavanja kriminologije je kriminalitet kao masovna drustvena pojava i 

kriminalno   ponasanje   kao   pojedinacna   pojava.   Razlikuju   se   makrokriminologija   i 

mikrokriminologija   kroz   dve   oblasti   izucavanja:   kriminalnu   fenomenologiju   i 

kriminalnu etiologiju.

POJAM KRIMINALITETA

Kriminalitet je negativna drustvena pojava, koja je, zbog svoje rasprostranjenosti i 

drustvene   opasnosti,   predmet   neprekidnog   interesovanja   nauke   i   prakse.   Ljudsko 

drustvo   od   pocetka   svog   nastanka   poznaje   nacine   ponasanja   koji   se   nazivaju 

kriminalitetom ili zlocinom. Kriminalitet nije statican i fiksno odredjen, on se stalno 

menja. Definicije kriminaliteta su razlicite, cesto medjusobno suprotne uz upotrebu 

razlicitih   sinonima:   zlocin,   delikvencija,   prestupnistvo,   devijantno   ponasanje...   Rec 

ZLOCIN upotrebljavali su najpre Rimljani za oznacavanje sudske odluke ili presude. 

Postoji veliki broj definicija kriminaliteta.

2. KRIVICNOPRAVNO DEFINISANJE KRIMINALITETA

Izucavanje   drustveno   opasnih   ponasanja   bilo   je   najpre   predmet   krivicnopravne 

nauke, a znatno kasnije kriminologije kao posebne nauke o kriminalitetu. Pravne 

2

background image

2. druga   grupa   shvatanja   se   odnosi   na   definisanje   kriminalnog   ponasanja   kao 

krsenja ljudskih prava i sagledava kriminologiju kao studiju krsenja ljudskih 

prava, 

3. treca grupa definise kriminalno ponasanje kao ponasanje protivno interesima 

elite.

U socioloske definicije spada i definicija nemackog kriminologa Snajdera, koji prihvata 

psiho-socio-dinamicku definiciju i istice da je zlocin ponasanje koje putem interakcije u 

drustvenim  i  individualnim  procesima  kriminaliziranja  obelezeno  kao  kriminalno. 

Sustina ove definicije je u tome da uzima u obzir reakciju na kriminalitet tako da se 

orijentise   na   kriminalnu   stvarnost   i   da   kriminalitet   ocenjuje   ne   samo   kao   krajnji 

proizvod vec se oslanja na njegov procesni razvoj, na njegovo nastajanje.

4. OPSTA I KLINICKA KRIMINOLOGIJA

Podela na opstu i klinicku kriminologiju potice od francuskog kriminologa Pinatel 

Zana.

Na   trecem   medjunarodnom   kongresu   za   kriminologiju   klinicka   kriminologija   je 

oznacena   kao   jedna   od   osnovnih   tendencija   u   savremenoj   kriminologiji,   pored 

socijalnog interakcionizma i kriminalno politickog prilaza, ili kao poseban pravac u 

kriminologiji. Opsta kriminologija u sustini ima za predmet sredjivanje, uporedjivanje 

i   suocavanje   rezultata   dobijenih   od   raznih   kriminoloskih   nauka   ili   posebnih   tj. 

Specijalizovanih   kriminologija,   kao   i   njihovo   sistematsko   izlaganje.   Kao   naucna 

kriminologija,   opsta   kriminologija   treba   da   zblizi   i   uporedi   podatke   izdvojene   od 

specijalnih   kriminologija   koje   se   odnose   na   manifestacije,   uzroke   i   posledice 

kriminalnih pojava. 

Opsta kriminologija moze imati razlicite pravce:

1. istorijske, 

2. teorijske, 

3. deskriptivne i

4.  diferencijalne prirode. 

Klinicka   kriminologija,   prema   jednoj   od   najrasprostranjenijih   i   najsirih   definicija, 

predstavlja jedan kriminoloski pravac, koji se, za razliku od opste kriminologije sastoji 

u miltidisciplinarnom pristupanju individualnom slucaju uz pomoc principa i metoda 

kriminoloske nauke i specijalizovanih kriminologa.

Razvoj klinicke kriminologije moze se pratiti pocev od Lombroza, italijanskog lekara, 

koji je medju prvima ukazao da treba izucavati zlocinca a ne zlocin. 

Osnovna pitanja koja se smatraju u okviru klinicke kriminologije su:

1. Opasno stanje

2. Problem kriminalne licnosti i

4

3. Tipologija delikventa

Metod koji koristi prilikom izucavanja pojedinacnog slucaja kriminalnog ponasanja je 

klinicki metod.

Pojam opasnog stanja kako tvrdi Pinatel vlada klinickom kriminologijom. Definiciju 

pojma opasnog stanja ili temibiliteta dao je Garofalo, odredjujuci ga ne kao pravni 

pojam vec kao stvarnost koja se moze klinicki razmatrati. Pojmom opasnog stanja 

Garofalo je oznacavao najpre postojanu i aktivnu izopacenost prestupnika i kolicinu 

zla od koga mozemo strahovati sa njegove strane. Kasnije je ovako odredjenom pojmu 

opasnog   stanja   dodao   formulu   o   prilagodjavanju   koja   se   odnosi   na   istrazivanje 

„mogucnosti   prilagodjavanja   prestupnika“   ili   na   uslove   sredine   za   koju   se   moze 

pretpostaviti da ce u njoj prestupnik da bude opasan.

Razmatranje problema kriminalne licnosti proslo je kroz tri faze razvoja. U prvoj fazi 

naglasava se apsolutna specificnost kriminalne licnosti. U drugoj fazi pod uticajem 

psihoanalize, ta specificnost je negirana isticanjem da antisocijalne teznje latentnog 

karaktera postoje i kod delikventa i kod nedelikventa. U trecoj fazi se tvrdi da je 

koncept   kriminalne   licnosti   operacionalan   i   da   nema   sustinske   razlike   izmedju 

delikventa i nedelikventa, razlika je samo u stepenu ispoljavanja tako da je teorija o 

kriminalnoj licnosti „radna hipoteza“.

Klinicka   kriminologija   kao   kriminoloski   pravac   koji   kroz   multidisciplinarno 

pristupanje   individualnom   slucaju   uz   pomoc   specificnih   principa   i   metoda   raznih 

kriminoloskih disciplina ocenjuje proucavanog delikventa, predvidja njegovo buduce 

ponasanje   i   izradjuje   i   ostvaruje   program   mera   i   staranja,   znacajno   doprinosi 

upoznavanju kriminaliteta kao pojedinacne pojave.

5. UNIVERZITETSKA I PRIMENJENA KRIMINOLOGIJA

UNIVERZITETSKA KRIMINOLOGIJA

Univerzitetska   (akademska)   kriminologija   razvija   se   na   univerzitetima   zapadnih 

zemalja   zadovoljavajuci   intelektualnu   radoznalost   univerzitetskih   nastavnika, 

istrazivaca,   ali   ne   i   drustva.   Univerzitetska   istrazivanja   se   karakterisu   velikom 

raznolikoscu,   unidisciplinarnim   karakterom,   stalnim   porastom   istrazivackih 

instrumenata koji je uslovljen razvojem naucne tehnologije i metodologije.

Univerzitetska istrazivanja se odnose na cetiri grupe pitanja: 

1. proucavanje drustva,

2.  proucavanje drustvenih institucija, 

3. proucavanje delikvenata, 

4. proucavanje institucija za tretman. 

5

background image

kriminologiju. Pluralisticko shvatanje kriminologije prihvatao je i zastupao poznati 

krivicnopravni   pisac,   akademik   dr   Toma   Zivanovic,   koji   je   pojam   kriminologija 

upotrebljavao kao sinonim za krivicne nauke, ili sve nauke koje izucavaju krivicno 

delo, krivca i krivicnu sankciju.

U   drugoj   grupi   su   shvatanja   po   kojima   je   kriminologija   sinteticka   nauka,   koja   se 

zasniva   na   zakljuccima   posebnih   disciplina   o   kriminalnoj   aktivnosti   i   merama   za 

njeno suzbijanje. 

Kao samostalna nauka, kriminologija ima odredjene teorijske koncepte o uzrocima 

kriminalnog   ponasanja   i   razvija   se   na   osnovu   teorijskog   izucavanja   regionalnih, 

nacionalnih, vremenskih i drugih karakteristika kriminaliteta kao masovne drustvene 

pojave. 

Proucavajuci   razvoj   kriminologije   kao   samostalne   nauke   zakljuceno   je   da 

kriminologija   ima   dodirnih   tacaka   sa   nizom   nauka   i   naucnih   disciplina,   jer   je 

kriminalitet slozena drustvena pojava i pojedinacno ponasanje koje ulazi u predmet 

izucavanja brojnih nauka i naucnih disciplina.

6. ODNOS KRIMINOLOGIJE I DRUGIH NAUKA

Kriminologija i krivicno pravo.

 

Kriminologiju  i  krivicno  pravo  povezuju  predmet  i  cilj  izucavanja.  Kriminalitet  je 

predmet izucavanja obe nauke, a borba za suzbijanje kriminaliteta krajnji, osnovni cilj 

izucavanja. Krivicno pravo kao grana pozitivnog zakonodavstva je sistem zakonskih 

pravnih   propisa   kojima   se   utvrdjuju   uslovi   za   primenu   kazni   i   drugih   krivicnih 

sankcija prema uciniocima krivicnih dela. Krivicno pravo ima za predmet izucavanja 

pored   ostalog,   krivicna   dela   kao   krivicnopravne   institute   normativno   odredjene. 

Kriminologija   ima   za   predmet   izucavanja   kriminalitet   kao   ukupnost   kriminalnih 

ponasanja na odredjenom prostoru i u odredjenom vremenu, kriminalna ponasanja za 

koja   vazeci   nacionalni   zakoni   predvidjaju   sankcije   i   ona   kojima   se   krse 

medjunarodnopravne norme o ljudskim pravima. Kriminologija proucava normativnu 

stranu   kriminaliteta,   pojavne   oblike   i   strukturu   krivicnih   dela   prema   vazecim 

nacionalnim   krivicnim   zakonodavstvima,   koristeci   znanja   nauke   krivicnog   prava. 

Rezultati izucavanja obeju nauka u velikoj meri su povezani i uslovljeni. Kriminologija 

kao samostalna nauka svojim rezultatima obogacuje nauku krivicnog prava ali je ne 

moze zameniti. Prema tome, kriminologija i krivicno pravo predstavljaju dve posebne 

nauke, srodne po svom predmetu i cilju izucavanja, koje se ne mogu razvijati niti na 

bazi medjusobne predominacije niti izolovano jedna od druge.

Kriminologija i krivicno procesno pravo.

 

Krivicno   procesno   pravo   kao   nauka   predstavlja   naucni   sistem   znanja   o   krivicno 

procesnom   pravu   kao   grani   zakonodavstva.   Krivicno   procesno   pravo   kao   grana 

7

Želiš da pročitaš svih 89 strana?

Prijavi se i preuzmi ceo dokument.

Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.

Slični dokumenti