Istorija Srednjeg veka
POZNO RIMSKO CARSTVO I NJEGOVA PROPAST
Srednji vek u zapadnoj Evropi nastaje od dve komponente:
1. rimske
2. varvarske (germanske).
I jedni i drugi uneli su elemente svoje kulture, ali su Germani bili na nižem stupnju razvoja i više primili od
rimske civilizacije nego Rimljani od njih. Germani su primili latinski jezik i kulturu (čak i za obrazovanje).
Oni su se tako utopili u rimsku civilizaciju, ali su doneli i čuvali svoje tekovine.
Rimsko carstvo došlo je u ekonomsku krizu u 3. veku (doba vojničkih careva). To je doba političke
nestabilnosti, kada su legije svoje komandante proglašavali za careve, koji su se brzo menjali i kratko
vladali. Takva situacija slabila je carstvo na političkom i privrednom planu:
- smanjenje broja stanovništva
- opadanje gradskog života i privrede ( mnogo su se oštrije osetili na zapadu )
- nedostatak radne snage
- nazadovanje trgovine i zanatstva
- stalni porast latifundija (opšte pojave u čitavom carstvu, ali je istok pokazao veću otpornost, što je i
opredelilo dalji razvoj imperije)
Glavno zanimljane
bila je poljoprivreda zasnovana na latifundijama. Dovodjeni su robovi, ali je njihov
rad postajao sve više neunosan, pa oni nisu hteli da rade. Stoga se veliki posedi dele, a robovi postaju
koloni i dobijaju deo zemlje na obradu, ali su za tu zemlju vezani i ne mogu sa nje da odu.
Rim je bio izložen napadima varvara
, pa se stoga morao dobro čuvati Limes. Na severu Limes je bio
duž Rajne i Dunava. Rimljani utvrdjuju tu granicu i drže tu brojnu vojsku, što iscrpljuje carstvo, pa država
sve manje garantuje zaštitu običnom čoveku. Stoga neki Rimljani organizuju privatne vojske (magnati) tzv.
bukcelarije, pa oni odlaze na svoje posede i tamo su okruženi svojim odredima i poslugom (kao feudalci u
srednjem veku).
Sve više dolazi do izražaja
porast privatne vlasti
, i za te magnate se radi zaštite vezuju mali ljudi.
Na odredjen način zapaža se i
pojava napuštanja gradova
, preseljavanja u sela, što vodi naturalizaciji
privrede.
Jedan od glavnih prihoda je
ubiranje poreza koje vrše kurijali
, činovnici koji sede u kurijama pojedinih
gradova (civitatis) na terenu. Zbog krize se porezi sve teže ubiru, a državu ne zanima kako će to učiniti, a
kurijali su morali ako ne zadovolje cifru da domire iz svoga džepa. Oni su obično bili najbogatiji gradjani.
Ali zbog krize oni nemaju više želje da obavljaju tu dužnost. Zato rimska država donosi dekrete kojima
kurijale vezuje za dužnost i ne dozvoljava im da ostave tu funkciju, pa ta dužnost čak postaje nasledna.
Zbog napada varvara dolazi do
nesigurnosti na putevima
. Na moru je bilo puno gusara. To sve rezultira
nesigurnost trgovine
, pa ona opada i postaje sve više lokalna. Naročito se trgovalo zanatliskim
proizvodima, a zanatstvo opada sa procesom naturalizacije.
Novac brzo gubi na vrednosti
, čak država
želi neke prihode da dobije u naturi (prihode za ishranu vojske). Opadanjem trgovine zanatlije sve teže
prodaju svoje proizvode. Državi su medjutim potrebni i zanatski proizvodi naročito za vojsku, pa država
donosi dekrete koji zanatlije vezuje za zanatliske kolegije i čak otvara državne radionice za proizvodnju
neophodnih proizvoda (oružje, tekstil obuća), i te radionice prodaju državi tj. tako zanatlije proizvode
prodaju državi i više nerade za tržište. Tako se polako novac isključuje iz upotrebe.
Privreda se
naturalizuje
, degeneriše se. Srednjevekovna privreda je bila dobrim delom naturalna.
Postojale su
velike socijalne razlike
u državi. Rob je stvar (res). Dolazi do povremenih socijalnih potresa
tj. ustanaka robova od 3. do 5. veka: Galija 3 vek
1
Panonija, Recija i Norik krajem 4. i kroz 5. vek
severna Afrika (Africa Romana) u 4. i 5.v, ustanak agonistika /
cirkumceliona
- Ali svi ovi ustanci se razlikuju od onih raniji, jer su oni bili ne samo socijani već i verski, religijski (zbog
hrišćanstva koje se polako širi).
Postojala je
opozicija provincija prema centru
. Rim i cela Italija su dugo bili povlašćeni, ali krajem
carstva svi stanovnici dobijaju rimsko gradjansko pravo.
Za pozno rimsku državu veliko opterećenje bilo je
održavanje vojske
na rajnsko-dunavskoj granici gde je
opasnost od varvara bila najveća.
- Rimska vojska je u 4. i 5. veku bila podeljena u nekoliko kategorija:
1. Limitanei → trupe koje su bile na Limesu (od ušća Rajne u Severno more do ušća Dunava u Crno
more) i
čuvale utvrdjenu granicu. Zbog pritiska varvara Limitanei moraju biti sve brojniji. I
prema
posrednim proračunima Limitanei su bili u 4. i 5. veku najbrojniji i stalno je bilo pod
oružjem
250 000 pešaka i preko 100 000 konjanika. Zbog opasnosti od Germana u 4. i 5. veku
mnogi
carevi nisu carevali u Rimu, već su vreme provodili na granici sa svojim trupama, i zato
neki
gradovi na limesu ili u blizini dobijaju značaj u poznom carstvu (npr. Sirmijum je jedno
vreme
bio jedna od 4 prestonice carstva).
2. Vojska u unutrašnjosti → bili zaduženi da čuvaju unutrašnji mir, i marširali iz jedne provincije u drugu,
da
smire potrese i pobune. Ova vojska imala je oko 150 000 pešaka i 40 do 50
000
konjanika.
3. Federati (foederata od foedus = savez) → vojska saveznika. To su obično bili rimski saveznici, razni
germanski narodi koje su Rimljani naseljavali na Limesu ili
blizu
Limesa. Vodjama tih naroda (reges) Rimljani daju svoje
vojne
titule, sa zadatkom da čuvaju rimsku granicu. Federati su
uglavnom
bili Germani, ali vremenom su se polako uvlačili i u rimsku
vojsku
(limitanei i vojsku u unutrašnjosti), i pojedini talentovani
germanski
komandanti dospeli su na najviše položaje u rimskoj vojsci, a
čak su
neki od njih postali vrhovni komandanti vojske celog
Zapadnog
Rimskog carstva. Pozno rimsko carstvo su Germani branili od
Germana, zato je ono i propalo.
- Dva osnovna roda u vojsci bili su:
2. konjica → glavna udarna snaga i na njenom čelu bio je vrhovni komandant Magister equitum
1. pešadija → na čelu je bio Magister pedinum.
- Osnovno zanimanje cara, imperator, znači ustvari komandant vojske. Vojska je glavni oslonac njegove
vlasti.
2

1. put iz Crnog mora kroz Bosfor i Dardanele u Mediteran i obratno. Na obalama Crnog mora bile su grčke
i
rimske kolonije, i tu su stizali karavani iz prostrane Ruske nizije.
2. suvozemni put iz Ilirika u Malu Aziju tj. on je bio veza Evrope i Azije i obratno.
Zapadna prestonica bila je Rim. On je bio Paganski grad.
Tako je sa dva cara i dva dela carstva uveden makar teorijski red.
Konstantin Veliki:
Posledica isuviše logično iskombinovanog sistema bili su beskrajni nemiri i građanski ratovi, iz kojih je
kaopobedilac izašao Konstntin Veliki, ujedinivši čitavo carstvo. Pred kraj života on je ponovo izvršio
podelu vlasti i državne teritorije. Odustao je od sistema adopcije, podelivši carstvo članovima porodice; ali
je i vladavina Konstaninovih sinova dovela do teških i krvnih zapleta.
2. Administativne reforme
Odvajanje civilne i vojne vlasti
→
1. Civilna vlast provincije nalazi se u rukama njenog namesnika, vikara
2. Vojna vlast provincije nalazi se u rukama duxa, koji stoji na čelu vojske u jednoj ili više provincija.
3. Pretorijska prefektura je jedini organ vlasti koji je pod Dioklecijanom zadržao obe nadležnosti, ali pod
Konstantinom on gubi svoj vojni karakter i postaje čisto civilna ustanova.
Birokratija
→ Velika centralizacija uprave. U Rimu i Carigradu stvara se centralna birokratija. Car je bio
okružen telom koje se naziva consistorium principis. I ovo telo (termin consistorium) će usvojiti hrišćanska
crkva kao veliko dostojanstvo. Consistorium principis sastojao se od više ličnosti, sa različitim zadacima:
jedan za finansije, odnosi sa drugim narodima, itd. (kao neka ministarstva). Svaki od teh resora imao je
ispod sebe činovništvo. Pozno rimsko carstvo se birokratizovalo, a njen zadatak je bio da sačuva upravni
aparat rimske imperije.
Car
→ Ovim reformama uloga cara je uzdignuta. Od Dioklecijana država je dominat, a car je dominus
(dominus = gospodar) i ima odredjena božanska svojstva. Njemu se izražava opšte poštovanje,
potčinjavanje i moraju se prema njemu ispoljavati neki obredi kao prema božanstvu.
Senat
→ Po rimskom pravu izvor zakona bio je senat. Medjutim senat sada samo formalno postoji, a izvor
zakona je dominus tj. o svemu je odlučivala careva volja. Senat je učestvovao u zakonodavstvu savetima i
predlozima kojima je car (ukoliko je to smatrao za dobro) davao zakonsku snagu. Stoga se rimsko pravo 4.
i 5. veka svelo samo na carske propise (edikte).
Dioklecijan:
Prvi put u istoriji sve institucije se unificiraju, što je bio preduslov za autokratiju.
Ukinuta je razlika izmedju carskih i senatskih provincija. Sve provincije bile su potčinjene caru i morale su
da plaćaju porez. To je bio kraj i privilegovanom položaju Italije koja je nekada gospodarila imperijom, a
sada je i sama podeljena u provincije i kao svaka druga provincija morala je plaćati porez.
Veće provincije podeljene su na manje jedinice, pa se broj provincija znatno povećao (u Dioklecijanovo
doba bilo ih je oko 100, a u 5. veku preko 120).
Dioklecijan je podelio teritoriju carstva u 12 dijaceza ( pred kraj 4. veka njihov broj je porastao na 14).
Konstantin Veliki:
Pod Konstantinom, carstvo je podeljeno na prefekture → diaceza (nekoliko; 12) → provincija (veći broj).
Obim i broj prefektura se menjao i one su se ustalile krajem 4. veka.
Postojale su:
4
I Istočna prefektura
( praefectura praetorio per Orientem):
Egipatska, Istočna, Pontska, Azijska i Zračka dijaceza.
Obuhvatale su provincije Egipat sa Libijom, prednju Aziju, Trakiju (istočni deo Balkana) - tri
kontinenta.
II Ilirska prefektura
( praefektura praetorio per Illyricum):
Dačka i Makedonska dijaceza.
Obuhvatale su srednji deo Balkanskog poluostrva, od Grčke ne jugu do Dunava na severu.
III Italska Prefektura
( praefectura praetorio Galliarum):
Obuhvatala je Apeninsko poluostrvao, severozapadni deo Balkana i severni deo Afrike, sem Egipta i
Mauritanije na severozapadu.
IV Galija
Obuhvatala je Galiju, rimski deo Britanije, Iberijsko poluostrvo i zapadni deo Mauretanije (krajnji
zapad
Afrike).
Prefektura
→ Na čelu prefekture bio je prefekt, najznačajnija ličnost posle cara. Prefekt istoka koji je
rezidirao u Carigradu i prefekt Italije bili su najviši dostojanstvenici države.
- Prefekti, medjutim, teže da povećaju svoju moć i stupaju u suparništvo sa organima centralne uprave.
Stoga
carska vlast nastoji da obuzda vlast prefekata podižući značaj vikara i šireći kompetencije centralne
uprave.
- Rim i Carigrad su bili izuzeti iz nadležnosti prefekata pretorija i bili su potčinjeni svojim gradskim
prefektima.
Gradski prefekt bio je najviši predstavnik senata i jedini državni činovnik koji je nosio građansku rimsku
togu, a
ne uniformu. Carigradski prefekt zvao se eparh i imao je vodeću ulogu u životu prestonice (sudstvo, briga
o
održavanju reda i mira, snabdevanju, zanatstvu, trgovini i čitavom privrednom životu grada).
Diaceza
→ Na čelu diaceze bio je vikar. Ukupno je bilo 40-50 diaceza. Ova podela je značajna jer ju je
kasnija hrišćanska crkva uglavnom usvojila, s tim što tu diacezom upravlja episkop.
Provincija
→ Na čelu provincije bio je rektor. Provincije su se sastojale od civitates (gradova), a osnovna
administrativna upravna jedinica je grad sa okolinom (municipium).
3. Ekonomsko – finansijske reforme
Dolazi do propasti ekonomije, jer rimski novac kroz 4. i 5. vek postaje sve bezvredniji, pa natura uzima
maha. Ljudi sve više žele naplatu u naturi. Cene rastu.
Da bi se to sprečilo Dioklecijan donosi propise kojima on odredjuje cene, pre svega prehrambenih
proizvoda (žito, ulje, vino i sl.). Odredjeno je da svaki tzv. iugum (lat.= plug, svaka obradiva površina)
mora imati svoju glavu (caput), tj. svaka obradiva površina mora imati svog obradjivača koji ima obaveze
prema državi (snosi poreske troškove ), ali one se sada daju ne u novcu već sve više u naturi.
Tako se Rimsko carstvo naturalizuje.
Opadanje kulture
U toku 4. i 5. veka rimljani su se već dobrim delom varvarizovali.
Dolazi do opadanja kulture: književnosti (nema velikih pisaca), filozofije, istoriografije (poslednji vredan i
veliki istoričar bio je Amijan Marcelin u 4. veku).
Pitanje je zašto se to dešava? Hrišćanstvo se daje kao odgovor, jer se ono javlja kao novina u duhovnoj
sferi.
5

hodočasnici na putu za Palestinu; u Brindiziju oni su uzimali brodove i putovali u konvojima, zbog gusara,
u svetu zemlju Palestinu), gde su crtali svoje simbole.
Rimljani su nastojali da ih uhvate na delu dok obavljaju svoje verske obrede. Prvo bi ih hvatali i mučili
(pečenje tela usijanim gvoždjem, zakopavanje živih, razapinjanje na krst), retko su ih odmah ubijali.
Jedan od simbola paleohrišćanstva bila je riba, jer riba ne govori, dakle hrišćani nisu odavali svoje
saveznike, već su umirali u strašnim mukama.
Država je progonila novo učenje jer su se podanici sastajali tajno, odbijali da poštuju rimskog cara kao
božanstvo, učili da su protiv svakog nasilja, propovedali da je život čoveka dar božiji, bili protiv ubistva i
smrtne kazne i odbijali da služe rimsku vojsku (Germani su pritiskali rimske granice).
U novoj veri tražila se uteha.
Sve kasnije religije nastale su na Istoku.
U 1. i 2. veku, na tim prvim skupovima hrišćanska teološka nauka još nije bila izgradjena i nisu bili
formirani kanoni. Oni će se formirati tek na Vaseljenskim saborima. Vernici su se upućivali u smeran
život, ljudi su iznosili svoje probleme i davali savete.
Tokom 1. i 2. veka Rimska država nije stalno progonila hrišćane, već samo povremeno, kada bi hrišćani
npr. postali brojniji u nekoj oblasti, kada bi se dogodio neki incident i sl.
Početkom 3. veka bilo ih je manje u odnosu na pagane, ali taj broj je postajao sve veći. Više progona
značio je samo veći broj hrišćana.
Dioklecijan (285-305.)
Rimsko carstvo je od principata evoluiralo u dominat u vreme Dioklecijana.
U 3. veku kada je u Rimskoj državi nastupila kriza političkog sistema (doba vojničkih careva), sazrela je
ideja da se iskoreni novo versko učenje tj. hrišćanstvo.
Egzekutor je bio Dioklecijan. On je preduzeo sistematske progone hrišćana na Istoku i na Zapadu,
nadgledao ih, putovao u provincije i obilazio granice carstva.
Puno hrišćanskih propovednika je stradalo u to vreme, i najviše mučenika potiče s kraja 3. i poč. 4. veka.
Crkva je te mučenike kasnije najviše kanonizovala.
Do kraja 3. veka hrišćanstvo je prodrlo i u rimsku vojsku i činovnički aparat, pa je Dioklecijan zaduživao
vojne komandante da gone hrišćane, a oni su i sami bili hrišćani. U Istočnom delu carstva Dioklecijanov
komandant je bio hrišćanin, kasnije velikomučenik.
Došlo je do razdora u porodici, jer roditelji su npr. bili pagani, a deca hrišćani.
Dioklecijan se povukao sa vlasti u svoju palatu, gde je ostatak života gajio kupus.
Gaj Galerije
Car Gaj Galerije (Romulijana , Gamzigrad ) se istakao u progonima. Pobio je mnogo hrišćana u Istočnom
delu carstva.
Konstantin Veliki
( 312-324. sa Licinijem; 324-337. vlada sam
)
Od Konstantinovog vremena hrišćanska cerkva izlazi iz ilegale. 313 g. Milanskim ediktom se dopušta
slobodno ispovedanje hrišćanske religije.
U to vreme je još uvek bilo više hrišćana na Istoku (Palestina, Sirija, Egipat, Mala Azija), a duplo manje na
Zapadu. Medjutim hrišćanstvo polako ulazi u sve pore Rimske države, čak i na sam carski dvor.
Konstantinova majka Jelena bila je hrišćanka i smatra se da jeona uticala na njega.
Po predanju Konstantin Veliki je uoči bitke kod Milvijskog mosta video na nebu krst i čuo reči »ovim
pobedjuj«. Posle toga on se preobratio u hrišćanstvo.
Konstantin je uočio da borba protiv hrišćana iscrpljuje Rimsku državu i da se pretvara u borbu protiv
sopstvenog naroda. Stoga je on poveo prohrišćansku politiku, stavio je hrišćanske simbole na svoj novac i
štitove vojnika.
Prema hrišćanskoj tradiciji Konstantin se prekrstio na samrtničkoj postelji (papa Silvester I), mada to nije
sigurno.
Hrišćanska crkva kanonizovala je njega i njegovu majku.
7
Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.
Slični dokumenti