Savremeni medjunarodni

odnosi - skripta

By: Kegley, Wittkopf, Cooper, Šulcinger, Kaufman,

Avijucki, Collins, Calvocoressi, Soroš

Nova turska vanjska politika i pitanje Bosne i Hercegovine

Turski ministar vanjskih poslova

Ahmet Davutglu

posjetio je u dva uzastopna dana, 14. i 15. januara

ove godine

Zagreb

Beograd

. Na oba sastanka – s hrvatskim ministrom vanjskih poslova

Gordanom

Jandrokovićem

i sa srpskim ministrom

Vukom Jeremićem

– sudjelovao je i bosanskohercegovački

ministar vanjskih poslova

Sven Alkalaj

. Radilo se o prvim sastancima dviju, za sada poluformalnih i

uglavnom konsultativnih potencijalnih

trilateralnih organizacija

Turska, Hrvatska, Bosna i Hercegovina

Turska, Srbija, Bosna i Hercegovina

Osnivanje triju trilaterala tog tipa, rezultat je prethodnih intenzivnih komunikacija Ankare sa

Beogradom, Sarajevom i Zagrebom. Kad je riječ o bosansko-turskim odnosima, oni već duže vrijeme
imaju poseban karakter. Službena turska vanjska politika polazi od zaključka da je Bosna i Hercegovina

jedna od onih zemalja koja predstavlja suštinsku zemlju od interesa u okviru turske politike

medjunarodnih odnosa. Susret u

Den Haagu

koji se desio

10. decembra 2009

. godine izmedju

Gordana Jandrokovića

s američkom državnom tajnicom

Hillary Clinton

. Ako se usporede analize

koje je su o stanju u Bosni i Hercegovini 1999. i 2009.

Objavila Medjunarodna krizna grupa

(ICG),

vidjet će se da je 1999. Kao glavni problem Bosne i Hercegovine, kao glavni problem isticano

pitanje odnosa Srba i Hrvata, a 10 godina nakon toga Srpsko-bošnjački odnosi, te su zato

podrazumjevani involviranost

Ankare

Moskve

, pa je politika prema Bosni i Hercegovini bila dobra

prilika za Ankaru da uspostavi još jednu u nizu strateških poveznica koje bi joj osigurale alternativu u

odnosu prema dosadašnjoj politici prevelikog osvajanja na Zapad. Postavljanje Bosne i Hercegovine
visoko na listi prioriteta nove turske vanjske politike jeste indikator onoga što neutralni ili kritički

analitičari te politike nazivaju obnovom

Neosmanizma

. Ministar

Davutoglu

je istakao da u Turskoj

živi više Bosanaca nego u samoj Bosni i Hercegovini, što je nazvao

''osmanskim naslijedjem''

Balkan je naime dugo nazivan i Turskom u Evropi, pa se svako negativno obilježavanje Balkana nužno

reflektira i na percepciju Turske. Kada je riječ o Rusiji, u posljednjih pola godine, njezini su se odnosi s

Ankarom popravili i to značajno. Turska i Rusija su u oktobru 2009. Postigli dogovor o suradnji, i na
neki način podijelili interesne sfere u energetskoj politici.

Sigurnost režima: Dilema nesigurnosti slabe države

Slabe države

obično karakteriše institucionalna slabost, politička nestabilnost, centralizacija moći,

nekonsolidarna demokratija, ekonomska kriza, vanjska ranjivost, društvene podjele, nedostatak
nacionalnog identiteta, te trajna kriza legitimiteta. Najvažnija karakteristika slabih država je njihov

nedostatak monopola nad sredstvima prisile. Jedinstvena dilema nesigurnosti s kojom se suočavaju

slabe države

, uveliko je funkcija strukturalnih uvjeta njihovog postojanja. Slabim državama nedostaju

najosnovnija državna obilježja, odnosno učinkovite institucije, monopol nad instrumentima prisile i

konsenzus o ideji države. Shodno tome, kao

nedovršene

ili

kvazi-države

, one se suočavaju s

brojnim izazovima svojem autoritetu koje predstavljaju moćni unutrašnji akteri.

Slabe države: Thomas

razlikuje dva oblika

državne moći

Despotska moć

– (Odnosi se na državnu sposobnost prinude i primjenjivanja sile kako bi

civilima nametnula svoju vladainu)

Infrastrukturna moć

– (Suprotno prvoj, ova moć se odnosi na učinkovitost i legitimitet

državnih institucija i njenom sposobnosti da vlada putem Konsenzusa)

Države mogu biti slabe ili nepotpune u oba slučaja, ali u pravilu, jake države imaju manju potreb

primjenjivati moć prinude, budući da njihova infrastrukturna moć to čini nepotrebnim. Suprotno tome,

Buzan

tvrdi kako se države sastoje iz

3 primarne sastavnice

Fizičke osnove

Institucionalnog kapaciteta

Ideje o državi

Migdal

nudi suprotno stajalište objema postavljenim formulacijama. On snagu države definirau smislu

kapaciteta države tj. nesposobnosti državnih vodja da državne organe koriste kako bi ljude u državi

natjerali da čine ono što oni žele da čine. Najvažnija karakteristika slabih država jeste njihova česta

nesposobnost uspostavljanja i održavanja monopola nad sredstvima prisile. Istovremeno, niz
društvenih subjekata – politički rivali sa svojim vlastitim vojskama –

Warlordi, kriminalne bande,

lokalne organizirane milicije, naoružane i organizirane etničke i vjerske skupine i plaćenici

ponekad su dovoljno moćni da se odupru državi u pokušajima njihovog prisiljavanja na pokoravanje
državi.

Prijetnje slabim državama

Zbog njihovih oslabljenih strukturalnih karakteristika, slabe države se suočavaju sa nizom unutrašnjih i

vanjskih sigurnosnih izazova.

Iznutra

- slabe države se suočavaju sa stalnom prijetnjom nasilne

intervencije oružanih snaga u politiku i to su:

Državni udari

Pobune

Revolt (ustanak)

Slabe države se još suočavaju i sa prijetnjama

moćnika, pojedinaca ili skupina

koji na temelju

svojih kvalifikacija provode odredjeni stepen infrastrukturne moći, uz pomoć koje osporavaju autoritet
države. Takodjer, može se raditi i o Ugroženim manjinama koje mogu biti uključene u razne sukobe sa

državom. Slično tome, možemo navesti primjer

Alžira, Egipta, Indonezije, Saudijske Arabije

i u

novije vrijeme

Tajlanda

. Kada se radi o

Vanjskoj prijetnji

– To možemo navesti primjere gdje se

razne države miješaju u sukobe u drugm državama gdje finansiraju državni udar i na taj način utječu

na političke promjene unutar te iste države. To su

Irak, Iran, Somalija, Sudan

itd.

Dilema nesigurnosti slabe države

Kombinacija slabosti države i unutrašnjih prijetnji stvara sigurnosni izazov svojstven slabim državama.
Poseban je zato što proizlazi iz suočavanja s unutrašnjim prijetnjama vladajućem režimu a ne vanjskom

prijetnjom postojanju nacionalne države. Kako bismo mogli razlikovati ovo stanje koje je orijentirano

prema unutra od klasične sigurnosne dileme, korisno je to stanje posmatrati kao

Dilemu

nesigurnosti

- Ovo stanje je samoodrživo, budući da svaki pokušaj režima da ostvari vlastitu sigurnost

silom uzrokuje jači otpor i dalje podriva institucionalnu osnovu države i sigurnost u cjelini.

neposredne žrtve, koje su često nevini civili. Nadalje, dok država može biti počinioc nasilja
ili cilj, činom terorizma smatra se samo onaj čiji drugi subjekt nije država. Konačno,

terorizam je oruže slabih (Lutz).

Dok je organizacija potrebna za bilo kakvu šansu uspješne kampanje, pojedinci mogu djelovati labavo

povezani s grupom. Pojedinačni disidenti mogu primati sugestije vodja koji odražavaju udaljenost od

operativaca na terenu u organizacijskom obliku koji je postao poznat kao

Otpor bez vodstva.

Pojedinci koji pružaju vodstvo u ovom kontekstu, pažljivo izbjegavaju davanje izravnih naloga ili

poticanje nasilja protiv tačno odredjenih pojedinaca, kako bi izbjegli kaznene ili gradjanske optužnice.

Tehnike i ciljevi

Raspon tehnika koje su dostupne teroristima je raznolik, ali većina aktivnosti su varijacije standardnih
postupaka –

bombardovanje, otmice, napadi, zauzimanje zgrada, aviona ili brodova

, uvijek s

taocima.

Auto-bombe

su postale sve popularnije sredstvo terorističkih grupa. Napadi su obično

usmjereni na pojedince koji predstavljaju odredjenu grupu (političari, policajci, vojno osobolje, novinari
itd.).

Oružja za masovno uništenje (WMD)

postala su poseban sigurnosni problem za vlade.

Postoji veliki strah da će neke terorističke grupe upotrijebiti biološko, hemijsko, nuklearno ili radiološko

naoružanje kako bi prouzrokovali više žrtava. Do sad su zabilježena samo 3 takva napada –

Japanski

kult Aum Shinrikyo

je pokušao upotrijebiti nervni plin u tokijskom sistemu podzemne željeznice kako

bi nastale velike žrtve, ali na sreću, u tome nisu uspjeli. Takodjer, bili su tu i napadi

Antraxom

u SAD-

u i dr. Jedna smrtonosna tehnika koju koriste teroristi uključuje tzv.

Samoubilačke napade

i oni

mogu biti jako opasni i efikasni jer se takvi napadi bombama mogu dogoditi u posljednjem trenutku

kada će žrtve biti maksimalne. Primjer toga jeste upravo i jedan od napada

Tamilskih tigrova (LTTE)

koji su bili odgovorni za vieš takvih samoubilačkih napada.

Vrste i uzroci terorizma: Kategorije

Terorizam je široko rasprostranjen i ne postoji jedan jedini uzrok koji objašnjava izbijanje ove vrste
nasilja. To je kompleksan fenomen s mnogo aspekata. U vezi s uzrocima terorizma su motivacije

različitih grupa upletenih u nasilje, motivacije koje pružaju oslonac osnovnim uzrocima.

Vjerske

skupine

Al' Qaida

je danas najistaknutiji primjer organizacije čiji su napadi globalni po prirodi.

Grupe koje se definiraju po svojem etničkom ili jezičnom prepoznavanju, druga su široka kategorija.

Baskijska Euzkadi ta Askatasuna (ETA)

– Baski za domovinu i slobodu teži neovisnosti Španske

baskijske regije zadnjih 25 godina.

Tamilski tigrovi

i dalje teže neovisnosti onih dijelova

Šri Lanke

kojima su Tamili većina. Turska se suočavala sa značajnim terorističkim napadima od strane

Kurdskih

separatističkih skupina

. Oslobodilački front

Aceh Sumatra

Indoneziji

i dr. Druge terorističke

grupe svoje su ideje pronalazile u ideologijama.

Crvene brigade

u Italiji. Frakcije

Crvene Armije

Njemačkoj,

grupa Weathermen

iz SAD-a te ksenofobične grupe tipa

Ku Klux Klan (KKK)

. Neke je

grupe teže kategorizirati.

IRA

Sjevernoj Irskoj

mobilizirala je potporu na temelju suprotnosti

izmedju irske i britanske nacionalnosti.

Irska narodna oslobodilačka armija (INLA)

dijelila je irsku

etničju bazu na dva dijela. U

Columbiji

je bilo nekoliko istinskih marksističko-lenjinističkih terorističkih

grupa koje su djelovale u zemlji, ali su ostale poput

Revolucionarnih oružanih snaga Columbije

(FARC)

. Tu imamo i

Palestinsku oslobodilačku organizaciju (PLO)

koja se vezuje za borbu i

sukobe izmedju Izraelaca i Palestinaca, koji se posmatra kao vjerski sukob.

PLO

je u početku koristila

gerilske napade protiv Izraela, ali nakon poraza arapskih armija u ratu 1967. godine, okrenula se

terorizmu kao preostaloj nadi za stvaranje

Palestinske domovine

Glavna frakcija

unutar PLO-a

naziva se

Fatah

Libanon u žarištu

Kad je

Naser

umro

1970. godine

, politikom na

Bliskom Istoku

(osim Irana) dominirala je bipolarna

šema:

Izrael/SAD

protiv

Egipta/SSSR-a

. Za nekoliko godina situacija se znatno promjenila.

Raskinut je savez s Egiptom. Premda nisu napustile Izrael, SAD su se osjećale sve neugodnije zbog

svoje zaštitiničke uloge koja je bila jedva kompatibilna s njihovom mirotvornom ulogom, do koje im je

isto tko bilo stalo. Kao i Naser, Sadat se našao izložen pritisku Moskve da postigne sporazum sa
Izraelom pod pretpostavkom da je Izrael pod sličnim pritiskom Washingtona. Poslije borbi u

Jordanu

1970. i

Naserove

smrti,

Egipat, Sirija, Libija

Sudan

su se dogovorili o formiranju nove

Federacije Arapskih država,

Sadatova

diplomacija je bila višestrana, jer je on želio poboljšati

odnose Egipta sa saudijskom i jordanskom monarhijom, kao i postići pomirenje

Sirije

Jordana

, koji

zamalo nisu zaratili zbog Palestinaca. Naslijedivši prekid vatre i zatišje nastalo poslije

augusta 1970

Sadat

je u

februaru 1971

. ponudio otvaranje kanala za izraelske terete u zamjenu za djelimično

izraelsko povlačenje. Sljedeće godine

Sadat

je 2 puta otišao u

Moskvu

, te je ustanovio da ne može

dobiti pomoć koju je tražio, te je zaključio da je

Brežnjev

izdao Egipat obećavši

Nixonu

da će

smanjiti pomoć Egiptu, pa je neočekivanom smionošću rekao ruskim stručnjacima i savjetnicima u
Egiptu da napuste zemlju, što su i učinili.

Rat 1973.

Sadat

se te iste godine još više ohrabrio. Pošto je dovršio posao popravljanja odnosa sa Arapima i

pošto su mu se nade u bilateralni sporazum izjalovile zbog povećane američke pomoći

Izraelu

i sve

jačeg izraelskog naseljavanja na okupiranim područjima u suprotnosti sa medjunarodnim pravom,

odlučio je krenuti u ofanzivu, pa je arapski napad na dvije fronte

6. oktobra

iznenadio Izrael i ostatak

svijeta. Egipatske snage napale su preko kanala i probile izraelske položaje, ali je taj uspjeh poništen
kada su egipćani nastavili napredovanje bez zračne zaštite, a amerikanci su Izraelu uputili htnu zračnu

pomoć svim raspoloživim svojnim i civilnim avionima. Ni Rusi nisu htjeli ostati po strani, pa su uputili

hitnu pomoć

Siriji, Iraku

Egiptu

. Devet dana kasnije, Izraelci su krenuli u protiv-napad, te je na

kraju egipatski udar tu bio osujećen. Rat na sjeveru, trajao je još kraće. Potpomognuti jordanskim,
iračkim, saudijskim i marokanskim postrojbama, Sirijci su napali

Golansku visoravan

, ali je njihov

napad zaustavljen i poslije dva dana odbačen.

Pat-poziija

je odgovarala SAD-u i SSSR-u. Ubrzo zatim,

Kissinger

je pozvan u

Moskvu

, odakle je proslijedio dalje u

Jerusalem

. Obje države su predložili

Vijeću sigurnosti UN-a