Srednja strukovna škola

Tomislavgrad

Struka: Prehrambeno biotehnološka

Zanimanje: Prehrambeni tehničar

MATURALNA RADNJA

Naziv teme: Endemske biljne vrste našeg područja

Mentor: Lidija   Šimić                                                 Učenik: Silvio Stanić

Tomislavgrad, svibnja 2017

BJELOKORI BOR MUNIKA

Munika

crna mura

 ili 

smrč

 (

Pinus heldreichii

) je crnogorična vrsta drveća iz 

porodice Pinaceae.

Munika je drvo visoko do 30 metara, s promjerom debla do 1 m. Krošnja je ovalno 
piramidalna ili piramidalna. Deblo je snažno često pri dnu sabljasto savijeno. Grane su u 
pravilnim pršljenovima.

Kora je u mladosti glatka i bjelkasto siva (leucodermis), dok u starijoj dobi postaje pepeljasto 
siva i karakteristično ispucana na jasno omeđene, mnogokutne pločice, slične panciru.

Korijen je jako razvijen, sa brojnim i snažnim ograncima koji duboko prodiru u pukotine 
u vapnenačkim stijenama.

Pupovi su bez smole, do 2 cm dugi.

Četine (iglice) su tamnozelene, krute, oštre, koncentrirane na vrhu grančica u obliku zbijenih 
kitica. Duge su 6 do 9 cm i oko 1.5 mm široke.

Cvjetovi su jednospolni. Muški cvjetovi su u obliku resa, grupirani, a ženski češeri su u 
grupama od 2, 3 ili 4, a rijetko i pojedinačni.

Češeri su 7 do 8 cm dugi i oko 2,5 cm debeli, s plosnatom ili piramidalnom, 
žućkastosmeđom apofizom. Češeri prve godine imaju karakterističnu tamnoljubičastu boju.

Slične su onima od crnog bora (u stadiju zrenja), ali se od njih razlikuju po izrazitom, unatrag 
savinutom ili ravnom kratkom šiljku na vrhu pupa i po plodnim ljuskama, koje su s obje strane 
jednobojne - svijetlosmeđe i krte. Zriju druge godine.

Razmnožava se sjemenom. Sjeme je eliptično, dugo oko 7 mm, pjegavo, sa oko 25 mm 
dugim krilcem koje obuhvaća sjeme.

Munika najčešće naseljava strme, kamenite i stjenovite terene subalpskog pojasa. to su 
mjesta gdje surovost planinske klime dolazi do izražaja i upravo u ovim uvjetima munici 
nema premca. Tvori čiste ili miješane sastojine sa drugim četinarskim ili lišćarskim vrstama.

Munika je endemična za središnji i zapadni Balkan (BiH, Srbija, Crna 
Gora, Albanija i Makedonija) te južni dio Apeninskog poluotoka. 

Kod nas mu je stanište na Blidinju.

background image

MODRO LASINJE

KARAKTERISTIKE

 Modro lasinje (Moltkia petraea (Tratt.) Griseb.) je listopadna trajna biljka iz porodice 
oštrolista (Boraginaceae). Grmolikog je i gustog rasta, stabljike su uspravne, prekrivene 
dlačicama, u osnovi drvenaste, visoke do 40 cm. Listovi su naizmjenični, duguljasti i uski, na 
licu tamnozeleni, naličje im je prekriveno bijelim dlačicama, dugi 2-5 cm, rubovi su uvrnuti 
prema dolje. Cvjetovi su dvospolni, cjevasto zvonoliki, gusto skupljeni u cvatove. Čine ih pet 
tamno ljubičastoplavih latica, prašnika je pet i vire izvan cvjetova. Cvate od svibnja do srpnja. 
Plod čine 4 glatka, sjajna oraščića. Cijenjena je kao medonosna biljka. 

STANIŠTE 

Rasprostranjena je u jugoistočnoj Europi. Raste na sunčanim i suhim mjestima, u 
pukotinama stijena. Strogo je zaštićena biljka. Uzgaja se kao ukrasna biljka za kamenjare. 
Razmnožava se sjemenom. Traži stanište punog sunca i dobro drenirano tlo, otporna je na 
hladne temperature do -15°C. 

ETIMOLOGIJA

 Naziv roda Moltkia dan je prema grofu Adamu Gottlobu Moltkeu (1710. – 1792.) i njegovom 
sinu Joachimu Godskeu Moltkeu (1746. – 1818.). Ime vrste petraea ukazuje da raste na 
stjenovitim mjestima, potječe od grčke riječi petros (kamen, stijena). Na stranim jezicima 
nazivi su Felsen-Moltkie (njem.), moltkia des rochers (fr.), skalna moltkovka (slo.). Rod 
Moltkia sadrži 5-19 vrsta ovisno o autorima rasprostranjene u istočnom dijelu Sredozemlja. 
Modro lasinje jedina je vrsta opisana u našoj flori

RUNOLIST(LEONTOPODIUM NIVALE)

KARAKTERISTIKE 

Krški ili planinski runolist (Leontopodium alpinum Cass.) je zeljasta trajna biljka iz porodice 
glavočika (Asteraceae). Stabljika je jednostavna, uspravna, obrasla vunasto pustenastim 
dlakama. Naraste do 20 cm visine. Prizemni listovi skupljeni su u rozetu, kopljasti su i 
ušiljeni, listovi na stabljici su naizmjenični, duguljasti, tupog vrha. Kao i stabljika, također su 
obrasli gustim dlakama kojima se biljka štiti od hladnoće. Cvjetovi su skupljeni u polukuglaste 
zvjezdolike cvatove, čine ih središnji dvospolni, cjevasti cvjetovi dok se na rubovima nalaze 
samo ženski cvjetovi a okruženi su s 5-15 vodoravnim listovima te su ukupno promjera oko 
2-5 cm. Cvate u srpnju i kolovozu. Plod je ahenij. 

STANIŠTE

 Rasprostranjena je u dijelovima Europe i Azije, raste na kamenitim obroncima i stijenama 
pretplaninskih i planinskih krajeva, 1500-3000 m nadmorske visine. Kod nas je ima na 
Velebitu. Vrlo je rijetka i strogo je zaštićena, kako kod nas, tako i u drugim zemljama. Uzgaja 
se kao ukrasna biljka, razmnožava se sjemenom. Sije se u rano proljeće na zaštićeno 
mjesto, vrlo nježno se prekrije tankim slojem zemlje i zemlja se održava vlažnom. Kada biljke 
narastu i vrijeme zatopli, presađuje su na stalno mjesto. Odgovara im pozicija sunčanog 
mjesta i dobro drenirana zemlja. Odlično im odgovara pozicija u kamenjarima. 

ETIMOLOGIJA

 Latinsko ime roda Leontopodium potječe od grčkih riječi leon (lav) i podion (nožica), zbog 
položaja cvjetnih glavica koji liči na lavlju šapu. Ime vrste alpinum dano je zbog staništa biljke 
u Alpama. Na stranim jezicima nazivi su edelweiss (eng.), AlpenEdelweiß (njem.), édelweiss, 
pied-de-lion, Gnaphale à pied de lion, étoile d’argent (srebrna zvijezda), étoile des glaciers 
(fr.), stella alpina dell’Appennino (alpska zvijezda Apenina, tal.), flor de las nieves (snježni 
cvijet, špa.), edelvais, pé-de-leão (port.), planika, očnica (slo.). Naziv edelweiss njemačka je 
riječ sastavljena od riječi edel (plemenit) i weiß (bijeli).

background image

HRVATSKA SIBIREA

(SIBIREA CROATICA DEG.ET.BALD)

KARAKTERISTIKE 

Hrvatska sibireja (Sibiraea altaiensis (Laxm.) C. K. Schneid. ssp. croatica (Degen) Degen) je 
listopadni grm iz porodice ruža (Rosaceae). Dobro je razgranat i gustog rasta, naraste do 
100 cm visine. Korijen je jak i dobro razvijen. Kora je u početku glatka, sjajna, tanka i 
crvenosmeđa, kasnije popuca i postane sivosmeđa. Pupovi su građeni od nekoliko 
crvenkastosmeđih ljuski koje su kožaste, na rubu trepljave, duge 4-9 mm. Listovi su 
naizmjenični, dugi 5-9 cm, široki 11-18 mm, goli, cjelovitih rubova, zaobljenih vrhova ali s 
malim šiljkom na vrhu. Cvjetovi su mali, promjera 6-7 mm, skupljeni u oko 10 cm duge 
metličaste cvatove na vrhovima grančica. Građeni su od čaške koju čine pet trokutasto 
lancetastih lapova, vjenčić je građen od pet bijelih latica dužine 1,5-2 mm. Cvate u lipnju i 
srpnju. Plodovi su jajasti mjehuri koji dozrijevaju krajem rujna, sadrže 4- 5 svijetlosmeđih 
sjemenki koje su duge 2,5-3 mm.

 STANIŠTE 

Endem je koji kod nas raste samo u zapadnom Sjevernom i Južnom Velebitu na području 
između 700 i 1200 m nadmorske visine. Otkrio ju je Stefan Kocsis (preparator 
Prirodoslovnog muzeja u Budimpešti) na vrhu Velincu (965 m n.v.), a mađarski botaničar 
Árpád von Degen (1866. – 1934.) je tada vrstu odredio kao Sibiraea croatica. Staništa su joj 
sunčana mjesta, šikare, kameniti i nepristupačni obronci pretplaninskih područja. Strogo je 
zaštićena biljka. Razmnožava se sjemenom. Otporna je na suha i siromašna tla te na niske 
temperature do -30°C. 

ETIMOLOGIJA 

Naziv roda Sibiraea dan je zbog staništa biljaka u južnom Sibiru. Na stranim jezicima nazivi 
su Croatian sibirea (eng.), Kroatische Blauspiere (njem.), sibiraea croate (fr.), sibirea croata 
(tal.), hrvaška sibireja (slo.).

LINCURA-SRČANIK (GENTIANA LUTEA)

KARAKTERISTIKE

 Srčanik (Gentiana lutea L.) je trajna zeljasta biljka iz porodice sirištarki (Gentianaceae). 
Stabljika je uspravna, nerazgranata, glatka, debela, iznutra šuplja. Naraste do 120 cm visine. 
Korijen može biti jako star, čak i do 50 god, a može biti vrlo razgranat, dubok i debeo. Izvana 
je smeđe boje, u unutrašnjosti je žut. Listovi su nasuprotni, veliki i jajasti, donji imaju kratku 
peteljku, u gornjem dijelu sjedeći, dugi do 30 cm, široki do 15 cm. Cvjetovi su po 3-10 
skupljeni u gronjaste cvatove, smješteni su u pazušcima listova u vršnom dijelu stabljike. 
Ocvijeće se im sastoji od kožaste, uzdužno rascijepane čaške i zlatnožutog, koturastog 
vjenčića. Cvatu od lipnja do rujna, no samo na starijim biljkama barem 5-8 godina. Plod je 
ušiljeni tobolac dug do 6 cm koji sadrži brojne sitne sjemenke. 

STANIŠTE

 Rasprostranjen je u dijelovima srednje i južne Europe, kod nas raste na području Gorskog 
Kotara i Velebita. Staništa su mu planinski pašnjaci, livade i proplanci, do 1700 m nadmorske 
visine. Kako je rijetka biljka, strogo je zaštićena. Za potrebe ljekovitosti uzgaja se, može se 
razmnožiti ga sjemenom ili dijeljenjem biljke u jesen. Biljci odgovara položaj s puno sunca, 
duboka i vlažna, drenirana zemlja.

 ETIMOLOGIJA

 Latinsko ime roda Gentiana dano je u čast posljednjeg ilirskog kralja Gencija (181. pr. Kr. – 
168. pr. Kr.), za kojeg Dioskorid kaže da je prvi pronašao srodnu biljku križni srčanik 
(http://www.plantea.com.hr/krizni-srcanik/) (Gentiana cruciata). Ime vrste lutea znači žut, 
ukazuje na žute cvjetove. Na stranim jezicima nazivi su great yellow gentian, bitterwort 
(eng.), Gelber Enzian (njem.), gentiane jaune, grande gentiane, quinquina des pauvres (fr.), 
genziana maggiore (tal.), genciana amarilla (špa.), genciana-amarela (port.), rumeni svišč, 
encijan, košutnik (slo.), žuta lincura (sr.).

UPOTREBA

 Uzima se korijen od starijih biljaka koji se vadi u jesen ili rano proljeće, razreže se po duljini i 
brzo suši. Vrlo je gorkog okusa. Koristi se kod slabog apetita, pojačava lučenje želučanog 
soka te pospješuje probavu

background image

DINARSKA PRŽENICA

KARAKTERISTIKE 

Dinarska prženica (Knautia dinarica (Murb.) Borbás) je trajna zeljasta biljka iz porodice 
kozokrvnica (Caprifoliaceae). Stabljika je jednostavna ili razgranata, u donjem dijelu 
prekrivena krutim dlakama. Listovi su jednostavni, duguljasti, sjedeći, dlakavi. Cvjetovi su 
skupljeni u glavičaste cvatove veličine oko 3 cm, nalaze se na vrhovima stabljika. Čaška je 
građena od mnogobrojnih lapova. Cvate od svibnja do kolovoza. 

STANIŠTE

 Rasprostranjena je u jugoistočnoj Europi. Raste na livadama i travnjacima u gorskim i 
planinskim područjima. Strogo je zaštićena biljka.

BOSANSKI LJILJAN

 

(Lilium bosniacum)

 je vrsta ljiljana koja raste na gorskim travnjacima i grmljem obraslim 

obroncima bosanskih i dinarskih planina. Naraste do visine između 30 i 90 cm. Cvate u 
svibnju i lipnju. Na vrhu stabljike obično se nalazi jedan viseći cvijet narančasto žute boje. 
Latice su debele i savijene unatrag. Prašnici strše. Raste na kraškim grebenima od 1,200 do 
1,900 m. U Hrvatskoj raste u Lici, dalmatinskoj Zagori te na Dinari i Velebitu. 

Dugo je smatran podvrstom 

Lilium

 

pyrenaicum

-a

 i/ili kranjskog ljiljana 

(Lilium carniolicum)

, ali 

je 2005. priznat kao zasebna vrsta. 

VRTOGLAV

Vrtoglav

 i/ili 

Catanijina lilija

 (lat

   .   

Lilium cattaniae

 (Vis.) – sinonimi: 

L. martagon

L. 

martagon

 var. 

cattaniae

 Vis. 

L. atropurpureum

 Neilr., 

L. dalmaticum

 Vis. in Sehed.) – 

je endemska biljka Dinarida iz porodice 

Lilliaceae

 (ljiljani ili lukovi). Diploidna hromosomska 

garnitura sadrži 2

n

=24.

Vrtoglav je trajnicaa koja ima podzemno stablo tipa lukovice, promjera oko 5 cm, koja je žuta 
i ljuspasta.

[[Cvijet|Cvjeta u junu i julu. 

Plod je okruglasta, d siroka čahura, širinr do 2 cm. <u njoj je veliki broj horizontalno 
smještenih, svijetlosmeđih sjemenki. Za razliku od srodne vrste 

L. martagon

 L., koja ima 

optimalna staništa u vegetaciji mješovitih bukovih šuma, 

L. cataniae

 naseljava niže, toplije i 

suhlje površine submediteranskog i submediteransko-planinskog krša, 
od Velebita do Rumije. 

Optimalna staništa ove vrste su u svijetlim kserotermnim šikarama i 
šumarcima hrasta medunca. Često se javlja u visim dijelovima primorskih Dinarida, gdje se 
susreće u skrapama i vrtačama, na dubokom i hranljivim tlima, pojedinačno ili u manjim 
grupama.

Vrtoglav je karakteristični [[endem Dinarida. U Bosni i Hercegovini raste na više planina, kao 
što su Prenj, Čvrsnica, Čabulja, Orjen i dr.)

Locus classicus

 je u Hrvatskoj: Velebit (Visiani, R. 1872).

  

background image

ZELENKASTA IVANČICA

KARAKTERISTIKE

Ova margareta je višegodisnja biljka, plitkog horizontalnog podzemnog 
stabla – rizoma. Stabljike su visoke 20-35 cm, uspravne, jednostavne, a rijetko oskudno 
razgranjene. Listovi u bazi imaju duge peteljke, a pri vrhu imaju 3-7 zašiljenih zubaca. Donji 
listovi na stabljici su široki 3-4 mm, klinasti. Postepeno se sužavaju u dugu peteljku; cjeloviti 
su ili pri vrhu razmaknuto nazubljeni, sa 3-7 pari zubaca. Srednji listovi stabljike su usko-
linearni, široki 2-3 mm, na kraćoj peteljci ili sjedeći. Rubovi su im oštri, sa prema naprijed 
upravljenim zupcima, rjeđe potpuno cjeloviti. Gornji listovi su usko linearni i sjedeći, široki 1-2 
mm, pretežno cjeloviti.

Cvjeta u junu i julu. Cvjetne glavice krupne, promjera 3-5 mm Ovojne ljuske su pokrivene, po 
rubovima gole, a zelenkaste (ime !). Ponekad su hrđasto obrubljene i sa na reckanim, 
bjeličasto prozirnim obrubom. Ahenije su duge oko 3 mm i široke oko 1 mm. Gole su i sjajne, 
sa 8 ispupčenih staklasto-bjeličastih uzdužnih rebara: u udubljenjima su crni. U okviru ove 
vrste opisana su dva taksona: forma 

simplex

 Horvatić, čije su stabljike jednostavne i niže i 

forma 

ramosum

 Horvatić, koja ima snažniju i višu stabljiku, sa 2-3 ogranka.

Zelenkasta ivančica raste na pasnjacima sa karbonatnom podlogom, pretečno 
u fitocenozama obilježenim vrstama 

Scorzonera

 i 

Hrysopogon

. Javlja se u pojasu 

nadmorskih visina između 1.400 i 1.800 m.

Endem je Jugoistočnih Dinarida: Bosna i Hercegovina i Crna Gora.

Locus classicus

 je Hercegovina: Velež

KITAIBELOV JAGLAC

Ova jagorčevina je trajnica koja je cijela žljezdasto ljepljiva. 

Skapus je visok 1,5-8 cm, a pri vrhu ima 1-3 cvijeta. Listovi su joj prizemni, u rozeti. 
Elipsoidni su ili duguljasti, dugi 2-9 cm, a široki 1-4 cm; ostepeno prelaze u široku peteljku. 

Mesnati su i žljezdasto dlakavi, cjeloviti ili pri vrhu izverugano nazubljeni, manje-više gusto 
žljezdasto dlakavi i ljepljivi, po rubu kratko trepavičasti. Brakteje ove biljke su linearne, duge 
oko 2-11 mm.

Cvjeta u julu: cvjetovi su dvospolni i aktinomorfni, sa dvojnim ocvijećem, koje ima i časicu i 
krunicu. Čaška je valjkasto zvonasta, žljezdasto ljepljiva, dugs 7-13 mm 

Krunica je sulatična, sa 5 latica koje u donjem dijelu srastaju u valjkastu produženu cijev, 
dužu od čašice. 

Crvene su do ljubičastocrvene, u gornjem dijelu su raširene u široki obod. Peteljke cvjetova 
su duge 2-12 mm. Ima 5 prašnika, a tučak ima jedan vrat, sa jednom njuškom i 
jednodijelnom plodnicom.

Plod je (plod)|tobolac sa više tamnosmedih sjemenki.

Ova biljka je izrazita planinska hazmofita.

 Raste u pukotinama krečnjačkih stijena i na stjenovitim policama, na nadmorskim visinama 
između 1.600 i 2.100 m. Susreće se u ekim endemičnim biljnim zajednicama sa vrstama 
roda 

Micromeria

 i 

Potentilla

.

Endem je Centralnih Dinarida, od Kleka, na sjeverozapadu, do Veleža i Visočice, na 
jugoistoku. 

U bosni i Hercegovini poznati lokaliteti su Velež, Vran, Prenj, Čabulja, čvrsnica, Piasa i 
Visočica, a u Hrvatskoj Klek i Velebit.

Locus classicus

 je u Hrvatskoj

background image

Želiš da pročitaš svih 1 strana?

Prijavi se i preuzmi ceo dokument.

Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.

Slični dokumenti