Uvod 

Jedan od gorućih problema sa kojima se već duži niz godina suočavaju svetska privreda i 

društvo, ali i Srbija, je visoka stopa nezaposlenosti. Ipak, čini se da su brojna pitanja vezana 

za ovu problematiku, ali i kretanja na tržištu rada uopšte, posebno kada je u pitanju regionalni 

aspekt ovog problema, još uvek nedovoljno primećena i empirijski malo istražena. Intencija 

ka približavanju Srbije punopravnom članstvu u Evropskoj uniji, o čemu se danas uveliko, 

kako na političkim tako i stručnim i naučnim forumima govori i piše, zahteva da se ovom 

problemu   posveti   znatno   više   pažnje   i   truda.   Naime,   osnovna   ideja   vodilja   procesa 

integrisanja u Evropsku uniju jeste uvođenje u zajedničko tržište i prihvatanje evropskih 

vrednosti uopšte. To bi, pored ostalog, trebalo da pridonese i povećanoj mobilnosti ne samo 

kapitala   kojem   inače   državne   granice   prestaju   biti   neki   veći   problem,   već   i   drugih 

proizvodnih faktora, kao što je mobilnosti radne snage. Opšta ekonomska teorija uči da u 

uslovima tržišne ekonomije povećana mobilnost faktora proizvodnje (kapitala, radne snage, 

ideja) doprinosi povećanju opšte društvene efikasnosti. Međutim, da li se ove pretpostavke 

ostvaruju u praksi u svim situacijama teško je dati eksplicitan odgovor. Istraživanja koja su 

sprovedena u nizu zemalja pokazuju da u okviru svake zemlje postoje delovi teritorija (regije) 

koje   u   dužem   vremenskom   razdoblju   beleže   lošije   rezultate,   mereno   prema   skoro   svim 

važnijim ekonomskim indikatorima uključujući i nivo i stopu (ne)zaposlenosti u odnosu na 

nacionalni   prosek.   To   se,   naravno,   nepovoljno   odražava   na   ukupan   društvenoekonomski 

razvoj date zemlje. Ukoliko mobilnost proizvodnih faktora nije razvijena na nacionalnom 

nivou, malo je verovatno da će se ona znatnije povećati širenjem integracijskih procesa pa će, 

samim tim, i korist od integracijskih procesa biti manja od očekivane. Na kraju, u ovom radu, 

pažnja će biti usmerena na suštinu problema ove oblasti društvenog života u našoj zemlji, 

posebno gledano sa stanovišta regionalnog aspekta razvoja. U tom kontekstu valja razmišljati 

i   kakav   će   uticaj   imati   moguće   pristupanje   Srbije   Evropskoj   uniji   vezano   za   rešavanje 

problema (ne)zaposlenosti, te stim u vezi, da li će neke regije imati možda veće koristi u 

odnosu na druge. Drugim rečima, da li će buduće pristupanje Evropskoj uniji uticati na 

smanjenje   ili   možda   na   povećanje   regionalnih   disproporcija   kada   je   u   pitanju   stopa 

nezaposlenosti, te da li su na ovom planu neophodne specifične mere regionalne politike u 

oblasti tržišta rada.

Funkcionisanje tržišta rada – teorijski osvrt

Tržišni model privređivanja podrazumeva uspostavljanje i funkcionisanje integralnog tržišta 

što znači da pored tržišta roba, usluga i kapitala funkcioniše i tržište rada – tržište znanja, 

spretnosti, veština, sposobnosti koje ljudi poseduju. Kada je reč o tržištu rada ono, kao i 

svako   drugo   tržište,   pored   brojnih   drugih   funkcija   vrši   i   alokativnu   funkciju,   odnosno 

alokaciju   radnika   na   poslove   u   teritorijalnom,   granskom   i   svakom   drugom   pogledu.   O 

pitanjima kako funkcioniše tržište rada postoje u osnovi dva teorijska modela: neoklasični 

model i  model  nepotpune  konkurencije.  Neoklasični  model  polazi  od  pretpostavke da  je 

tržište rada savršeno konkurentno, te da se i cena rada (najmnina) slobodno formira zavisno 

od ponude i tražnje za radom. Pored toga, u ovom modelu faktor migracije je izdvojen od 

ostalih uticaja što znači da ne postoji prepreka u kretanju radne snage između regiona. Na 

ovom tržištu tražnju za radom (radnom snagom) sačinjavaju poslodavci koji su, uslovno 

rečeno, „kupci” radne snage. Nasuprot njima, ponudu čine radnici koji su u osnovi prodavci 

radne snage.Vlasnici rada (radnici) i vlasnici kapitala (poslodavci) u pretpostavkama ovog 

modela su potpuno informisani o mogućim uslovima i prihodima u svim regionima. Na 

tržištu svaka od ovih strana nastoji da obavi transakciju u svom interesu, ostvarujući za sebe 

najveću moguću korist. Poslodavcima je osnovni cilj da ostvare što veći profit, a radnicima 

što veću najamninu. U zavisnosti od ponude i tražnje za radnom snagom uspostavlja se opšti 

nivo cena rada (najamnina) dovodeći tako, gledano na duži rok, do stanja ravnoteže. Višak 

ponude radne snage eliminiše se sa tržišta tako što se smanjuje cena rada. Ravnoteža se, 

dakle,   postiže   uz   izvesnu   stopu   nezaposlenosti   koja   se   obično   u   literaturi   naziva   voljna 

nezaposlenost,   odnosno   prirodna   stopa   nezaposlenosti.   Ovaj   slučaj   podrazumeva   da   svi 

radnici   koji   žele   da   rade   uz   date   uslove   i   ravnotežnu   cenu   rada   mogu   naći   posao,   dok 

nezaposleni čine onu kategoriju radnika koji traže bolji posao u smislu veće najamnine ili 

boljih uslova rada. Međutim, izgleda da ovaj model u praksi ne funkcioniše jer se potpuno 

slobodno delovanje tržišta rada retko, a možda i nikada ne sreće u realnom životu. Naprotiv, 

iskustva govore da u stvarnosti tržište rada funkcioniše na specifičan način koji je znatno bliži 

modelu   nepotpune   konkurencije.   U   poređenju   sa   tržištem   roba,   kapitala   ili   usluga 

specifičnosti tržišta rada su posebno uočljive kada je u pitanju slobodno delovanje tržišnih 

zakonitosti,   pa   se   često   ističe   da   je   ovo   tršište   imperfektno   (Radić,   2005).   Ovde   će   biti 

pomenuti samo neki faktori koji utiču na imerfektnost tržišta rada.

background image

Želiš da pročitaš svih 11 strana?

Prijavi se i preuzmi ceo dokument.

Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.

Slični dokumenti