UNIVERZITET U TRAVNIKU
FARMACEUTSKO-ZDRAVSTVENI FAKULTET
STUDIJ SESTRINSTVA
NJEGA PRIJVREMENO ROĐENOG DJETETA
Seminarski rad iz zdravstvene njege u pediajtriji
Mentor:
Doc.dr.sc. Lutvo Sporišević
Travnik, april 2017. godine
4
2. CILJ RADA
Ciljevi ovog rada bili su da se bolje upozna sa osobinama prijevremeno rođene djece i
kako da se njeguju. U tu svrhu opisani su:
1. uzroci prijevremenog rođenja
2. izgled i fiziološke karakteristike
3. prehrana prijevremeno rođenog djeteta, i
4. uloga medicinske sestre u njezi ugroženog i kasnog prijevremeno rđenog djeteta
5
3. NJEGA PRIJEVREMENO ROĐENOG DJETETA
Prijevremeno rođeno dijete se drugačije naziva nedonošće i radi lakšeg pisanja
tako će biti nzavano u ovom radu. Kao nedoneseno dijete se otprilike definiše svako
novorođeno dijete koje na rođenju teži 2500 g ili manje.
Ta definicija ne zadovoljava zato što osim težine nije uzet u obzir izvjestan broj i drugih
faktora koji mogu da se odnose na donesenost deteta. Težina pri rođenju, mada
predstavlja praktičan i objektivan indeks relativne zrelosti djeteta, može da bude
izložena uticaju više drugih faktora, a ne samo starosti trudnoće; to su: fetalna oboljenja,
uhranjenost majke i socijalno-ekonomski, porodični i vjerovatno rasni faktori. (1)
Ipak za definisanje nedonošćeta koristi se više vrijeme koje je dijete nošeno. Prema
ovome, prijevremeno rođeno dijete je ono koje je nošeno manje od punih 37 sedmica
(odnosno manje od 259 dana računajući od prvog dana posljednje menustracije). (2)
Iako nedonesena djeca čine samo 5 do 10 % svih živorođenih gotovo 2/3 svih
neonatalnih smrtnih slučajeva se dešava u nedonesene djece. Nedoneseno dijete,
naročito ekstremno malo, ima mnogo funkcionalnih i morfoloških mana, koje čine
njegov život nesigurnim u toku neonatalnog perioda. Nedovoljna diferencijacija plućnih
alveola, neadekvatna vaskularizacija pluća i relativno slaba reaktivnost centra za
disanje, vjerovatno sve zajedno doprinosi smanjenoj sposobnosti nedonesenog djeteta
da oksigeniše svoju krv i sve se to dalje potencira manje efektivnim respiratornim
pokretima, uslovljenim mekoćom i savitljivošću kostiju grudnog koša, slabošću disajne
muskulature i insuficijencijom elastičnog tkiva u plućima. Uprkos ovim i još drugim
manama, smrt nedonesenog djeteta rijetko je posljedica isključivo svega toga, nego
nastaje kao posledica jednog ili više dodatnih faktora. Dok se postignu dovoljni uspjesi
u sprječavanju nedonesenosti značajno smanjenje neonatalne smrtnosti može se ostvariti
samo pomoću kontrole onih faktora koji su neposredno odgovorni za smrt djece rođene
prije vremena. Infekcije, intraventrikularno krvarenje, fetalna anoksija i čak
intrakranijalna trauma ostaju dalje odgovorni za hiljade neonatalnih smrti godišnje.
Treba sve pokušati da bi se smanjila nedonesenost, ali u međuvremenu dalji napor treba
da se usmjeri na sprječavanje lezija, koje su neposredno odgovorne za smrt mnoge
nedonesene i manjeg broja donesene dece. (1)
