Altruističko ponasanje

UVOD

Socijalni činioci kao što su kultura, društvo, grupa kojoj pojedinac pripada itd. mogu uticati na javljanje različitih tipova socijalnih ponašanja. Socijalna psihologija je naučna disciplina koja proučava uticaj socijalnih činilaca na ponašanje pojedinaca, njihovo ponašanje kada su u neposrednoj interakciji, kao i ulogu psiholoskih karakteristika ljudi u društvenom zbivanju.
Tema ovog seminarskog rada je Altruističko ponašanje. Ovakvo prosocijalno ponašanje se definiše kao voljno, intencionalno ponašanje koje ima pozitivne posljedice za druge. Altruizam je naklonost i ponašanje kojem je cilj pomaganje drugome i u kojem se ne očekuje neka vrsta nagrade od drugih. To je ono ponašanje koje se obično opisuje kao nesebično jer su interesi drugih stavljeni iznad vlastitih interesa.
Altruistični postupci su svjesni i sadrže namjeru da se nekome pomogne i zahtijevaju određeno žrtvovanje ili odricanje. Stoga bi, prema ovome određenju, altruističko ponašanje bio jedna posebna vrsta prosocijalnog ponašanja. Altruizam je suprotnost sebičnosti, odnosno egoizmu. Altruizam je želja da se pomogne drugoj osobi, čak i ako to podrazumeva gubitak za osobu koja pomaže.
Rad se sastoji od od uvoda, četiri dijela i zaključka koji sumira sve bitne odrednice rada. U prvom dijelu je objašnjen pojam altruističkog ponašanja, dok je u ostalim djelovima rada akcenat stavljen na faktore i činioce koji doprinose razvitku altruističkog ponašanja.

1.POJAM ALTRUISTIČKOG PONAŠANJA

Altruizam je prosocijalno ponašanje, koje podrazumijeva još i plemenitost, saosećanje, pomaganje drugima. Brojni su termini kojima je pokušano da se opiše ponašanje usmereno ka pomaganju drugom biću u nevolji, bez očekivanja da se za to išta dobije zauzvrat, čak i onda kada pružanje pomoći zahteva otpor i odricanje.
Prosocijalno ponašanje postaje jedno od najčešće istraživanih područja u socijalnoj psihologiji i u ostalim društvenim znanostima, osobito u periodu do osamdesetih godina 20. vijeka. Ako se uzme u obzir praktino i teorijsko značenje istraživanja altruizma nije nimalo čudno što je to područje izazvalo toliki interes. Naime, slučajevi očito nesebinog ponašanja nisu se mogli jednostavno objasniti prevladavajućim teorijskim shvatanjima prema kojima je ljudsko ponašanje usmjereno zadovoljenju vlastitih potreba, izbjegavanju boli i neugoda, kao i sticanju nagrada. S druge strane, saradnja, pomaganje drugima i silni oblici ponašanja predstavljaju jedan od najvažnijih ciljeva socijalizacije. Takvi oblici ponašanja nastoje se podsticati radi održavanja skladnih interpersonalnih odnosa i harmoničnog funkcionisanja društvenih grupa.
U najširem smislu, prosocijalno ponašanje se definiše kao voljno, namjerno ponašanje koje ima pozitivne posljedice za druge. Altruizam je poseban oblik ponašanja koje je nesebičan. Dokle god neko voljno prosocijalno djeluje,odnosno nije na to prisiljen, može se tvrditi da ta osoba namjerava pomoći drugome.
Međutim, razlozi zbog kojih neko pomaže drugima mogu biti različiti:
• istinska briga za drugu osobu ili pak želja da se ostvare vlastiti interesi,
• očekivanje da će osoba kojoj se pomaže uzvratiti i slično.
Takođe, altruizam podrazumijeva istinsku, bezinteresnu naklonost prema drugima. Da bi se prosocijalno ponašanje smatralo altruističnim, treba uzeti u obzir ne samo posljedice, nego i motive ponašanja. Različite definicije altruizma uglavnom se slažu u tome da je altruistično ponašanje poseban oblik pomažućeg ponašanja i da se razlikuje od prosocijalnog ponašanja u širem smislu.
Mnoga istraživanja su pokazala da postoji statistički značajna povezanost varijabli altruizma, emocionalne empatije i samopoštovanja.Altruizam podrazumijeva nesebično ponašanje, dok empatija uključuje dijeljenje emocija drugih osoba. Samopoštovanje je zapravo samoevaluacija kojom pojedinac održava stav prihvatanja ili neprihvatanja sebe.
Da bi se neko društveno ponašanje smatralo altruističnim moraju biti zadovoljeni sljedeći uslovi:
• da je ponašanje voljno započeto, tj. slobodno od prisile,
• da je preduzeto s namjerom poboljšanja ili održanja dobrobiti drugih i
• da isključuje očekivanje materijalnih ili društvenih nagrada ili izbjegavanje eksternih averzivnih podražaja i kazni.
Karakteristike ličnosti koje podstiču osobu da pomaže drugima u nizu različitih situacija definiše se kao altruistička ličnost. Izgleda da različiti tipovi ljudi žele da pomognu u različitim tipovima situacija.
Ljudi u svim kulturama su više skloni da pomognu poznatim osobama ili nekome koga definišu kao člana svoje zajednice, ili grupe sa kojom se individua poistovećuje. Ljudi su svuda manje skloni da pomažu nekome koga percipiraju kao člana tuđe grupe, grupe sa kojom se ne identifikuju.
Takođe, ljudi u manjoj meri pružaju pomoć u većim gradovima, nego u manjim, ne zbog razlike u vrijednostima, nego što ih stres urbanog života tjera da se osamljuju. Jedno objašnjenje je da su ljudi u ruralnim sredinama odgajani tako da više poštuju susjede i da više vjeruju nepoznatim ljudima.
Naravno da bi se proučavalo ponašanje koje se smatra altruističnim, mora se prvo bliže odrediti. Latane i Darli smatraju kada oni koriste izraz altrističko ponašanje (altruistic behavir) podrazumijevaju pod time pružanje pomoći drugoj osobi bez obzira na motive koji pokreću na ponašanje.

2. PORIJEKLO ALTRUISTIČKOG PONAŠANJA

Izvor altruizma je u nasleđem datim urođenim osnovama.
Aristotel
Naglašavajući važnost nesebične spremnosti pomaganja drugima za funkcionisanje društva mnogi autori izvore altruističkog ponašanja vide u naslijeđenim datim urođenim osnovama. Porijeklo je brige i staranja za druge, i već mnogi autori počev od Aristotela smatraju altruističko ponašanje bitnom karakteristikom kod ljudi. Čarls Darvin se takođe bavio proučavanjem altruističkog ponašanja. Od psihologa Mek Dugal najdetaljnije izlaže urođenu priorodu altruističkog ponašanja. Po njemu glavni izvor altruističkog ponašanja leži u roditeljskom, posebno materinskom instiktu.
Pretežni dio altruistikog ponašanja čovek stiče putem razih procesa učenja i dejstvom raznih uslova. Učenje je važan izvor altruističkog ponašanja i tek učenjem postaje jedno od karakterističnih načina ponašanja.
Svoje viđenje ljudske naravi i naturalizaciju moralnog ponašanja Darwin je izložio u četvrtom i petom poglavlju Postanka čovjeka, rješavajući jedan navodni paradoks prirodnoga svijeta. Taj paradoks je bio altruizam ili pojava međusobnog pomaganja između različitih jedinki. Darwinu je bilo sasvim jasno da se altruizam javlja u mnogih vrsta: od kolonija društvenih insekata, do ljudskih društava, ali problem se javio s uklapanjem ovog obilježja (altruizma) u njegov opšti eksplanatorni model prema kojemu jedinke sa specifičnim (adaptivnim) obilježjima imaju tendenciju stvaranja većeg broja sebi sličnih potomaka, nego jedinke bez tih obilježja. Budući da altruistično ponašanje izgleda kao neadaptivno obilježje pitanje je kako je u brojnim vrstama prirodna selekcija to obilježje mogla dovesti do fiksacije, kada je prirodnije bilo očekivati njegov nestanak.
Prema Darwinu, međutim, ljudski moral ili moralni osjećaj nastaje upravo na podlozi ovog instinktivnog altruizma, odnosno osjećaja koji inače potiču životinje da žive u skupinama, a koji uključuju izvjestan stupanj međusobnog saosjećanja, vjernosti i hrabrosti. Dodatni i još snažniji podsticaj njegovom razvoju bila je sklonost ljudi da odobravaju ili prekoravaju određene vrste ponašanja kod ostalih članova svog plemena, a od ključne važnosti bilo je i povećanje ljudskih umnih sposobnosti, posebno u vidu učenja iz prošlog iskustva i predviđanja posljedica vlastitog ponašanja.
Prema Hamiltonovoj teoriji, ljudske altruistične sklonosti su evoluirale u malim skupinama genetski povezanih jedinki. Osnova ove teorije je ideja o genima tj. sebičnim genima, da upotrijebimo termin Ričarda Davkinsa kao ključnim akterima evolucijskog procesa, čiji je osnovni cilj stvoriti što više vlastitih kopija u sljedećim naraštajima jedinki, tzv. genski selekcionizam. Iz perspektive gena za koje se pretpostavlja da utiču na altruistično ili ne-altruistično ponašanje jedinki, isplati se biti altruističan prema vlastitim srodnicima, jer oni nose značajan udio istih gena. Pomažući preživljavanju i razmnožavanju svojih srodnika, mi takođe pomažemo preživljavanju i razmnožavanju kopija naših gena. Na ovaj način, smatraju sociobiolozi, altruizam je postao jedan od najraširenijih tipova ljudskog društvenog ponašanja.
Drugo objašnjenje je teorija recipročnog altruizma, koju je izvorno predložio Robert Trivers. Triversov model ne iziskuje genetsku povezanost između izvođača i recipijenta altruističnog čina, već je stvoren da bi se pokazalo na koji način određene klase ponašanja koje se radi praktičnosti opisuju kao altruistične mogu biti selektirane čak i onda kada je recipijent toliko daleko srodan u odnosu na organizam koji izvodi altruistični čin da se srodničku selekciju može isključiti.
Prema ovoj teoriji, altruistične tendencije evoluiraju zato jer je veoma važno biti altruističan prema jedinkama, koje su i same altruistične. Na ovaj se način stvara jedna kooperativna mreža u kojoj altruistične jedinke prolaze mnogo bolje od ne-altruističnih jedinki. Triversova teorija vrijedi primarno za jedinke dužeg životnog vijeka i razvijenije inteligencije, budući da ljudi spadaju u ovu klasu.