Anomalije unutrašnjih ženskih polnih organa
Medicinski fakultet u
Nišu
Seminarski rad iz predmeta
Klinčka anatomija
Tema rada:
Anomalije unutrašnjih reproduktivnih organa žena
Mentor:
Autori:
Niš, 2018. godine
Sadržaj
Etiopatogeneza malformacija ženskog reproduktivnog sistema
....................................................................3
Embriologija reproduktivnog sistema žene
...................................................................................................4

barem jedan spontani abortus. Primećeno je takođe da se u poslednje vreme incidencija za
pojavu malformacija na ženskim genitalnim organima povećala, što se povezuje sa korišćenjem
sve boljih tehnika snimanja (ultra zvuk, HSG, mangentna rezonanca, histeroskopija,
laparoskopija, itd.).
Kompleksne malformacije ženskog reproduktivnog sistema su relativno retke, ali i kada
se jave, često se pogrešno interpretiraju ili leče. Glavni razlozi za ovo jesu kasna primena
dijagnostičkih metoda i neadekvatna hirurška intervencija. Ipak, ovi poremećaji često uzrokuju
pojavu značajnih zdravstvenih problema, sa specifičnom siptomatologijom.
Etiopatogeneza malformacija ženskog reproduktivnog sistema
U današnje vreme, glavni faktor koji dovodi do pojave malformacija na unutrašnjim
genitalnim organima žene još uvek nije otkriven, a etiopatogeneza nije do kraja razjašnjena.
Postoji više različitih hipoteza i teorija koje se bave ovim problemom.
Faktori rizika za pojavu malformacija genitourinarnog trakta kod žena su različiti i mogu
biti genetski i faktori okoliine. Danas se sa sigrnošću zna da ne postoji pojedinačni faktor koji
dovodi do razvoja ovih anomalija, već da se više različitih faktora u kombinaciji učestvuju. Ovi
faktori podeljeni su u nekoliko grupa:
1. Poremećaji razvoja
2. Agenezija ili aplazija
3. Hiperplazija ili lokalna hipertrofija
4. Aberantni razvoj
5. Poremečaj normalne resoprcije ili resorpcija na pogrešnom mestu
6. Sekundarna degeneracija normalno razvijenih struktura
Na osnovu različitih genetskih analiza zaključeno je da je kariotip pacijentkinja sa ovim
poremećajem normalan, međutim u pojedinim slučajevima primećeno je postojanje mozaicizma
ili drugih genetskih anomalija koje uključuju delecije određenih gena. Smatra se da je
etiopatogeneza ovih poremečaja multifaktorijalna, poligenska, a postoje i drugi mehanizmi koji
zajedno dovode do pojave malformacija. Pored svega ovoga, embriološki razvoj genitalnog
trakta žene takođe igra značajnu ulogu u stvaranju genetskih malformacija.
U posebnu grupu faktora rizika spadaju teratofeni agensi, čije je dejsto toksičnije u
periodu od 13. do 60. dana razvoja. Postoji vremenska povezanost između faktora spoljašnje
sredine i sistema organa koji je zahvaćen, pa tako na primer. Mehanizmi dejstva ovih agenasa još
uvek nisu do kraja razjašnjeni, ali u teratogene spoljašnje sredine ubrajaju se radijaciono
zračenje, infekcije, različiti hemijski faktori, imunološke disturbance, hormoni i loša ishrana.
Embriologija reproduktivnog sistema žene
Razvoj gonada počinje kada embrion dostigne veličinu od oko 5 do 7 mm, odnosno u
petoj nedelji trudnoće. Ovi ograni razvijaju se od celomskog epitela, gonadnog nabora
(blastema), koji predstavlja deo urogenitalnog nabora, kao i od primordijalnihi germinativnih
ćelija, od kojih se u drugoj nedelji razvića formiraju gameti.
Razvoj genitalnih organa počinje indiferentnom fazom, koja je kod oba pola ista. Na
početku se u predelu dorzalnog mezenterijuma stvara nabor, na ventromedijalnoj strani
mezonefrosa, tj. Volfovog telašca. U ovoj fazi ćelije mezonefrosa i celomskog epitela formiraju
primitivne seksualne trake koje se protežu duž celog primitivnog mezenterijuma i grade
mezonefros i primitivne gonade. Formiranje gonada počinje formiranjem genitalnog gremena,
kao dela primitivnog urogenitalnog grebena. Gonade se dalje formiraju interakcijom primarne
blasteme (somatskih ćelija) i gonocita (germinativnih ćelija), koji migriraju iz žumančane kese.
Somatske ćelije gonada potiču od mezonefičkih ćelija, koje migriraju do genitalnog grebena još
tokom ranog razvića, ali takođe i od mezeinhima i celomskog epitela. Gonocite, tj. germinativne
ćelije migriraju u gonadni greben iz žumančane kese. Ovaj fenomen omogućen je delovanjem
hemotaksičkog faktora odnosno teloferona. U ovom stepenu razvića, postoji tesna veza između
primordijalnih germinativnih ćelija i fibronektina, kao i drugih komponenti ekstracelularnog
matriksa. Ženske gonocite do grebena dolaze kasnije u odnosu na muške gonocite, a tokom ove
faze u medularnom regionu gonada, od primarnih seksualnih traka formiraju se
rete ovarii
. Kod
ženskih embriona, nedostatak Y hromozoma, HY antigen i TDF/SRI gen omogućavaju
formiranje sekundarnih seksualnih traka koje omogućavaju uključivanje gonocita u kortikalni
deo gonade, stvarajući primarne folikule i ćelije granuloze.

Müllerovih kanala, a donjeg dela od urogenitalnog sinusa, ipak, danas se pretpostavlja da udela u
nastanku ovog organa ima i mezonefrički kanal.
Na osnovu više različitih studija koje su se bavile ovim problemom, zaključeno je da
učešće u formiranju vagine imaju kaudalni segmenti Volfovih kanala. Danas se u knjigama može
sresti i termin Volfov bulbus, koji podrazumeva epitalne džepove koji formiraju subingvinalni
bulbus, čija je uloga zadržavanje ostataka Volfovih kanala.
Dakle, vagina nastaje od spojenih mezonefričkih kanala, preko Müllerovog tuberkula.
Prema embriološkoj hipotezi, Müllerovi kanali će formirati uterus, sve do cerviksa. Ovaj proces
indukuju mezonefrički kanali koji descendiraju sa obe strane i kaudalno se spajaju. Kasnije
tokom razvoja, mezonefrički duktusi vraćaju se kranijalno sve do cerviksa. Na ovom nivou
duktusi se šire formirajući sinuvaginalni bulbus, u čiji sastav ulaze i ćelije Müllerovog tuberkula.
Pored toga, Müllerov tuberkul je s gornje strane i lateralno ograničen Müllerovim kanalima, dok
je inferolateralno ograničen otvorom subvaginalnog bulbusa i urogenitalnim sinusaom.
Posteriorna kavitacija Müllerovog tuberkula oogućava Müllerovim ćelijama da formiraju
primitivnu vaginalnu šupljinu, sa kockastim i paramezonefričnim epitelom. Metaplastično
indukcijom i epidermizacijom urogenitalnog sinusa, vagina dobija svamozni epitel. U
određenom broju slučajeva, u predelu ida vagine, mogu ostati mezonefričke ćelije, od kojih se
formira Gartnerova cista, koja dalje uslovljava pojavu atrezije vagine.
Anatomija ženskog genitalnog trakta
Ženski polni organi predstavljaju anatomske strukture žene, koje su namenjene održanju i
produženju ljudske vrste. Reproduktivni organi žene su mnogo složeniji od muških
reproduktivnih organa, jer nisu namenjeni samo za stvaranje jajne ćelije, već i za čuvanje
embriona, kao i njegov rast, razvoj i sazrevanje i rađanje novog organizma. U funkcionalnom
smislu, ovi organi su, kao i kod muškaraca, sastavljeni od germinativnog i endokrinog dela, dok
se u anatomskom smislu mogu podeliti na spoljašnje i unutrašnje polne organe. U unutrašnje
ženske reproduktivne organe spadaju jajnici, jajovodi, materica i vagina, dok se u spoljašnje
polne ograne žene ubrajaju klitoris, velike i male usne,
vestibulum vaginae
i
bulbus vestibuli
,
Bartolinijeve žlezde i male tremne žlezde. Spoljašnji reproduktivni organi žene jednim imenom
Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.
Slični dokumenti