Biheviorizam u suvremenoj psihologiji u drugoj polovici XX veka

Uvod

Behaviorizam ili biheviorizam (eng. behaviour: ponašanje), teorijski je pravac u psihologiji koji poriče znanstvenu vrijednost introspekcije (samoopažanja) kao nepouzdane, te smatra da je osnovni zadatak psihologije objektivizacija ponašanja. Ponašanje prema biheviorizmu može biti eksplicitno, vidljivo i implicitno, skriveno (viscelarne reakcije), ali se putem fiziološkog redukcionizma može objektivno registrirati. Nakon što su Watson i Pavlov ponašanje okarakterizirali kao u potpunosti determiniranu lančanu reakciju podražaja, S (stimulus) i odgovora, R (response), u drugoj polovici 20.-tog stoljeća, odstupanjem od strogog negiranja mentalističkih procesa otvaraju se novi vidici proučavanja ljudskog ponašanja.
Dolaskom neobiheviorizma pojavljuju se funkcionalni modeli koji nagovještaju kognitivno orijentiran način proučavanja ponašanja. Shvaća se kolika je uistinu složenost i najmanje reakcije živog organizma, te kako je kontekst uvelike odgovoran za razumijevanje njihovih značajki. U prirodnom, obogaćenom, okruženju ljudi i životinje sposobni su i najjednostavnija ponašanja vršiti na načine koji se više ne mogu svrstati u krute obrasce uzročno – posljedičnih veza. Unatoč problemima s kojima se susreće, razvoj biheviorizma donosi i revolucionarne načine oblikovanja i korekcije ponašanja koji su se našli u izravnoj primjeni. Bihevioralne terapije uz kognitivne tehnike i danas su snažno ukorijenjene u brojne terapeutske postupke.

Neobiheviorizam

Sredinom 20.-tog stoljeća biheviorizam svoje mjesto ustupa neobiheviorizmu, pravcu koji svoje djelovanje zasniva na paradigmama logičkog i ekstremnog pozitivizma. Logički pozitivizam, nakon pozitivističkog zahtjeva da spoznaja bude temeljena isključivo na empirijskom, ponovo unosi dozu fleksibilnosti otvarajući nov pogled na oblikovanje ljudskoga ponašanja. Dozvoljenim postaje bavljenje svime što može biti eksperimentalno, matematički ili logički dokazano. Nasuprot tome, ekstremni pozitivizam vraća se samim korijenima pozitivizma odbacujući sve mentalističke pojmove bez empirijske podloge. Sam neobiheviorizam, pod pritiskom nadolazećih ideja, grana se u tri smjera: formalni, informalni i radikalni biheviorizam.