Bilateralna diplomacija

UVOD

Diplomacija je, prije svega, oblike državne djelatnosti usmjeren na odnose s drugim zemljama i međunarodnim sudionicima. Isti pojam označava i cjelokupnu državnu strukturu koja služi za predstavljanje vlastite zemlje u svijetu i za održavanje službenih odnosa s drugim subjektima međunarodnih odnosa. Sastavni su dijelovi te strukture, gotovo u svakoj zemlji, ministarstvo vanjskih poslova te diplomatsko – konzularna predstavništva.
U djelima koja se bave diplomacijom najčešće se tvrdi kako je tzv. klasična diplomacija bila vezana uz nastanak diplomatske aktivnosti u doba kardinala Richelieua i kroz tri stoljeća pokazala se kao korisna i svrsihodna djelatnost, nužno potrebna državama.
Diplomacija u subjektivnom smislu označava sposobnost, znanje, vještinu, metodu komuniciranja, održavanja međunarodnih odnosa, pregovaranja, rješavanja konfliktnih situacija. To su karakteristike koje treba posjedovati diplomat, odnosno osoba čija je profesija, karijera, odnosno struka predstavljanje države u međunarodnim odnosima. Profesija kojom se bave diplomati naziva se diplomacijom.
I na kraju, diplomacija je znanost koja proučava i podučava o relevantnim pitanjima u međunarodnim odnosima i vođenju vanjske politke. Kao znanost ona je kompilacija raznih znanstvenih područja prije svega politike, ali i povijesti, zemljopisa, prava, ekonomije i drugih.
U sadašnjim okolnostima izraz ”bilateralna diplomacija” ne znači ništa više doli komunikaciju koja je u bilo kojem trenutku ograničena na dvije strane. Ne označava način ni kontekst u kojemu one komuniciraju. Bilateralna diplomacija će značiti održavanje odnosa na osnovama ”države prema državama” preko formalno akreditiranih stalnih poslanstava, što je konvencionalni postupak vođenja bilateralne diplomacije.

1. Bečka konvencija o diplomatskim odnosima

Zaštitni znak Bečke konvencije o diplomatskim odnosima bio je nedvosmisleno ”funkcionalni” pristup diplomatskim povlasticama i imunitetima koje su usvojili njezini sastavljači. To je jednostavno značilo da su povlastice stalnog poslanstva bile opravdane isključivo potrebom da se osigura njegovo najučinkovitije djelovanje. Drugim riječima, nisu im bila opravdanje dva do tad popularna objašnjenja: da veleposlanstvo ima obilježje eksteritorijalnosti ili da je voditelj poslanstva, ako je u rangu veleposlanika, predstavnik poglavara države, premda u preambuli Bečke konvencije o diplomatskim odnosima postoji odjek tumačenja te teorije.
Najvažnija funkcionalna povlastica koju zahtijeva stalno poslanstvo uvijek je bila nepovredivost njegovih prostorija. To upućuje na njegovo pravo da djeluje bez ometanja bilo da ono proizlazi od vlade zemlje primateljice u obliku prisilnog policijskog ulaska ili od drugih elemenata. Doista, zemlja primateljica mora svim diplomatskim poslanstvima pružiti ”posebnu zaštitu”.
Odlučno je napomenuto da prostorije poslanstva trebaju biti nepovredive i odbačeni su bilo kakvi izuzeci. To, naravno, vrijedi i u slučaju prekida diplomatskih odnosa ili oružanog sukoba. Bečka konvencija o diplomatskim odnosima također je razradila važnost nepovredivosti s posebnim naglaskom naznačujući na određene dijelove poslanstva koji su bitni za njegovo učinkovito funkcioniranje.
Bečka konvencija o diplomatskim odnosima bavi se samo tradicionalnom bilateralnom diplomacijom i, prema tomu, isključila je odnose s međunarodnim organizacijama i posebna poslanstva. To je bio jedan od razloga njezinog uspjeha. Među ostalim razlozima bila je činjenica da su sve države istodobno države pošiljateljice i primateljice.