Ekološko – biološka evolucija, stanište, pojam i tipovi staništa
1
FAKULTET ZA EKOLOGIJU
SEMINARSKI RAD
EKOLOŠKO – BIOLOŠKA EVOLUCIJA,
STANIŠTE, POJAM I TIPOVI STANIŠTA
STUDENT:
MENTOR:
IVANA GAJIĆ Prof. dr MILAN GRUJIČIĆ
Banja Luka, 2015. godine
2
SADRŽAJ
1.
2.
EKOLOŠKO BIOLOŠKA EVOLUCIJA......................................................4
2.1.
2.2.
2.3. Lamarckova teorija evolucije.............................................................................5
2.4.
Darwinova teorija evolucije.......................................................................5
2.5.
Evolucijski smjerovi nakon Darwina........................................................6
2.6.
Evolucija prema današnjim naučnim shvatanjima.................................7
3.
STANIŠTE, POJAM I TIPOVI STANIŠTA.................................................8
3.1.
3.2.
4.

4
2. EKOLOŠKO BIOLOŠKA EVOLUCIJA
2.1.
Evolucija u biologiji
U biologiji se često pod evolucijom podrazumijeva skup naučnih teorija i hipoteza o nastanku
života, o zakonima i putevima postepenog razvoja živog svijeta. Evolucija je pod uticajem tih
teorija dobila novu definiciju kao razvoj organizama od jednostavnih prema složenim; razvoj
vrste, populacije, ili koje druge više sistemacke skupine-filogenija.
U najširem smislu, evolucija je process u kojem nizom promjena ili razvojnih faza živi
organizam ili skup organizama stiče karakteristične morfološke i fiziološke osobine.
Teorija evolucije tvrdi da različiti tipovi životinja i biljaka potiču od drugih preegzistentnih
tipova. Ta teorija, prema kojoj se viši oblici života izvode iz nižih, temelji se na opsežnim
posmatranjima, naročito na područjima paleontologije, embriologije, komparativne anatomije,
genetike, molekularne biologije ( molekularna evolucija ), komaparativne fiziologije i
proučavanja životinjskog ponašanja. Naučno se oblikovala početkom 19. vijeka.
2.2 Istorijski pregled
Evolucijske misli su se javile već u staroj Grčkoj u radovima Heraklita, Empedokla i Aristotela,
dok u starom Rimu medjusobni odnosi živih bića i ostale prirode interesovali su pjesnika
Virgilija, filozofa Lukrecija.
Sredinom 18. vijeka Carlos Linnaeus, provodeći u svom djelu
Sistem prirode
(
Systema naturae
,
1735) kategorizaciju svih dotad poznatih biljaka i životinja, strogo je zastupao načelo: »Vrsta
ima onoliko koliko ih je od početka stvoreno« (
Tot numeramus species, quot ab initio sunt
creatae
).
Suprotno tom kreacionističkom shvatanju G.L.L. de Buffon u djelu
Istorija prirode
(
Histoire
naturelle
, 1749–88) izražava misao o promjeni vrsta. Na temelju proučavanja velikog broja
savremenih biljaka i životinja, kao i opsežnog paleontološkog materijala, on zaključuje da
su »sve životinje proizašle od jednoga pretka, koji se tokom vremena mijenjao i usavršavao te
proizveo sve životinjske rodove«. Zoolog É. Lacepède, autor poglavlja o ribama u Buffonovoj
Istoriji prirode
, tumači sličnost organizama porijeklom od zajedničkoga pretka i smatra da su te
promjene u vezi s promjenljivim uticajem okoline, ukrštanjem itd. On govori i o preživljavanju
bolje prilagođenih vrsta i u tome se približava suštini darvinizma, tj. teoriji o prirodnom
odabiru, selekciji.
Na prirodnjake 18. vijeka naročito je uticao i Gottfried Leibnizov „zakon kontinuiteta“ ili
neprekidnosti, po kojem priroda ne pravi skokove, već je u njoj sve povezano postepenim
prelazima, kako u području fizičkih, tako i psihičkih pojava.
Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.
Slični dokumenti