Sarajevo, Jan 2020

SEMINARSKI RAD

TEMA

ELEKTRONSKI NOVAC

Student:

          

Mentor: 

SADRZAJ

background image

1. OSNOVNI PROTOKOL ELEKTRONIČKOG PLAĆANJA

Elektroničko plaćanje se odvija korištenjem elektroničkog 

tokena

 (paket informacija) kojeg 

izdaje treća strana. Niti kupac, niti trgovac ne izdaju 

token

 kojim se obavlja plaćanje, već oboje 

prihvaćaju 

token

 izdan   od   treće   strane   (banke,   organizacije,   države)   kao   valjano   platežno 

sredstvo. Medij na kojemu su 

tokeni

 pohranjeni naziva se kartica. Kartica ne mora biti fizičkog 

oblika kartice (npr. SmartCard), već njenu ulogu može preuzeti i radna memorija ili čvrsti disk 
računala. Osnovni protokol se sastoji od tri koraka:

1. podizanje novca iz banke (withdrawal)
2. plaćanje (payment)
3. polaganje novca u banku (deposit)

S obzirom na oblik veze između banke i trgovca, ovaj protokol se može ostvariti kao 

on-

line

 ili 

off-line

On-line

 plaćanje podrazumijeva postojanje stalne komunikacijske veze između 

trgovca i banke, te se provjera valjanosti novčanice obavlja prije isporučivanja plaćene robe (na 
ovaj način se obavlja kupovina putem kreditnih kartica) dok 

off-line

 plaćanje podrazumijeva 

povremenu vezu između trgovca i banke, te se valjanost novčanice obavlja naknadno, nakon 
isporučene robe (na ovaj način se obavlja kupovina putem čekova). Pri obavljanju transakcije, 
banka pohranjuje serijski broj elektroničke novčanice u svoju bazu podataka kako bi se izbjeglo 
višestruko   korištenje   iste   novčanice. 

On-line

 sustavi   omogućavaju   jednostavno   i   trenutno 

otkrivanje   višestrukog   korištenja   iste   novčanice   za   vrijeme   transakcije   dok   se   kod 

off-

line

 sustava ta detekcija odvija nakon transakcije. Zato su napravljeni mehanizmi otkrivanja 

identiteta osobe koja je upotrijebila višestruko upotrebljenu elektroničku novčanicu.

1.1 vojstva elektroničke gotovine

Neprenosivost:

  Obična   (papirnata)   novčanica   primljena   u   jednoj   od   prethodnih 

transakcija može opet biti upotrebljena u nekoj od sljedećih (prenosivost), tj. jedna novčanica 
traje više od jedne transakcije. Takva karakteristika elektroničke novčanice bila bi poželjna, 
pogotovo   za 

off-line

 sustave,   jer   se   tada   pri   svakoj   transakciji   novčanica   ne   bi   trebala 

pohranjivati   u   banku,   smanjujući   broj   interakcija   sa   bankom,   a   time   i   troškove   sustava. 
Međutim, svaki sljedeći korisnik novčanice trebao bi dodati svoju identifikacijsku informaciju 
na nju, čime bi veličina novčanice (skup informacija) rasla svakom transakcijom koja je njome 
obavljena. Time bi i broj mogućih transakcija takvom novčanicom bio ograničen maksimalnom 
veličinom novčanice. Pored toga, otkrivanje višestrukog upotrebljavanja novčanice bilo bi 
odgođeno, što bi omogućilo teže (ili prekasno) otkrivanje počinioca. Zbog takvih nedostataka, 
prenosivi   sustavi   nisu   razvijani,   te   elektronička   novčanica   ima   životni   vijek   samo   jednu 
transakciju.

Anonimnost i neprativost:

Osoba koja prima elektroničku novčanicu (npr. trgovac) ne može saznati identitet osobe 

koja je upotrijebila elektroničku novčanicu, isto kao ni banka koja nije u stanju saznati identitet 
osobe kojoj je izdala novčanicu, osim u slučaju višestrukog korištenja novčanice, tj. prijevare.

4

Želiš da pročitaš svih 14 strana?

Prijavi se i preuzmi ceo dokument.

Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.

Slični dokumenti