1. OSNOVNI PROTOKOL ELEKTRONIČKOG PLAĆANJA
Elektroničko plaćanje se odvija korištenjem elektroničkog
tokena
(paket informacija) kojeg
izdaje treća strana. Niti kupac, niti trgovac ne izdaju
token
kojim se obavlja plaćanje, već oboje
prihvaćaju
token
izdan od treće strane (banke, organizacije, države) kao valjano platežno
sredstvo. Medij na kojemu su
tokeni
pohranjeni naziva se kartica. Kartica ne mora biti fizičkog
oblika kartice (npr. SmartCard), već njenu ulogu može preuzeti i radna memorija ili čvrsti disk
računala. Osnovni protokol se sastoji od tri koraka:
1. podizanje novca iz banke (withdrawal)
2. plaćanje (payment)
3. polaganje novca u banku (deposit)
S obzirom na oblik veze između banke i trgovca, ovaj protokol se može ostvariti kao
on-
line
ili
off-line
.
On-line
plaćanje podrazumijeva postojanje stalne komunikacijske veze između
trgovca i banke, te se provjera valjanosti novčanice obavlja prije isporučivanja plaćene robe (na
ovaj način se obavlja kupovina putem kreditnih kartica) dok
off-line
plaćanje podrazumijeva
povremenu vezu između trgovca i banke, te se valjanost novčanice obavlja naknadno, nakon
isporučene robe (na ovaj način se obavlja kupovina putem čekova). Pri obavljanju transakcije,
banka pohranjuje serijski broj elektroničke novčanice u svoju bazu podataka kako bi se izbjeglo
višestruko korištenje iste novčanice.
On-line
sustavi omogućavaju jednostavno i trenutno
otkrivanje višestrukog korištenja iste novčanice za vrijeme transakcije dok se kod
off-
line
sustava ta detekcija odvija nakon transakcije. Zato su napravljeni mehanizmi otkrivanja
identiteta osobe koja je upotrijebila višestruko upotrebljenu elektroničku novčanicu.
1.1 vojstva elektroničke gotovine
Neprenosivost:
Obična (papirnata) novčanica primljena u jednoj od prethodnih
transakcija može opet biti upotrebljena u nekoj od sljedećih (prenosivost), tj. jedna novčanica
traje više od jedne transakcije. Takva karakteristika elektroničke novčanice bila bi poželjna,
pogotovo za
off-line
sustave, jer se tada pri svakoj transakciji novčanica ne bi trebala
pohranjivati u banku, smanjujući broj interakcija sa bankom, a time i troškove sustava.
Međutim, svaki sljedeći korisnik novčanice trebao bi dodati svoju identifikacijsku informaciju
na nju, čime bi veličina novčanice (skup informacija) rasla svakom transakcijom koja je njome
obavljena. Time bi i broj mogućih transakcija takvom novčanicom bio ograničen maksimalnom
veličinom novčanice. Pored toga, otkrivanje višestrukog upotrebljavanja novčanice bilo bi
odgođeno, što bi omogućilo teže (ili prekasno) otkrivanje počinioca. Zbog takvih nedostataka,
prenosivi sustavi nisu razvijani, te elektronička novčanica ima životni vijek samo jednu
transakciju.
Anonimnost i neprativost:
Osoba koja prima elektroničku novčanicu (npr. trgovac) ne može saznati identitet osobe
koja je upotrijebila elektroničku novčanicu, isto kao ni banka koja nije u stanju saznati identitet
osobe kojoj je izdala novčanicu, osim u slučaju višestrukog korištenja novčanice, tj. prijevare.
4
