Univerzitet u Sarajevu 

Fakultet političkih nauka

Feriz Džana

Jakdi Merjem

FAŠIZAM I INTELEKTUALCI 

Seminarski rad

Sarajevo,2016

1

Univerzitet u Sarajevu

Faklutet Političkih nauka

Feriz Džana

Index br. 25-MoiD/15 , redovan student

Jakdi Merjem

Index br. 115-MoiD/15, redovan samofinansirajući student

Odsjek za politologiju / Međunarodni odnosi i diplomatija

FAŠIZAM I INTELEKTUALCI

Seminarski rad

Predmet: Politička filozofija

Mentor : prof. dr. Šaćir Filandra

Sarajevo, novembar 2016

background image

3

1.UVOD

Fašizam   je   ideologija   koja   je   već   odavno   osuđena   od   širih   masa   kao   antidemokratska, 
antiliberalna itd. Termin „fašizam" najčešće se vezuje za ideologiju i politiku fašističke Italije 
i nacističke Njemačke, ali istovremeno i za imenovanje ekstremno desne političke opcije u 
bližoj prošlosti. Fašizam se smatra ideologijom negativnosti: fašizam je protiv demokratije, 
liberalizma,   jednakosti.   On   se,   također,   često   smatra   militantnim   oblikom   desnog 
ekstremizma,   koji   je   poslužio   kao   opravdanje   za   uskraćivanje   osnovnih   ljudskih   prava 
milionima ljudi tokom Drugog svjetskog rata - prava na život, slobodu kretanja i govora.

Ukratko,   fašizam   se   među   većinom   današnjeg   svjetskog   stanovništva   smatra,   možemo 
slobodno reći, otjelovljenjem samoga zla.

Međutim, mi smo u ovom radu pokušali ući dublje, u samu srž fašističkog pokreta, tačnije, 
pokušali   smo   reći   nešto   o   ljudima   –   intelektualcima   –   koji   su   doprinijeli   samom   razoju 
fašizma. Tako će u ovom radu biti govora o svim intelektualcima koji su uticali na uspon 
fašizma neposredno prije, te za vrijeme Drugog svjetskog rata, u zemljama Evrope; kako u 
Italiji   i   Njemačkoj,   zemljama   koje   se   smatraju   kolijevkom   fašizma   ,   tako   i   u   ostalim 
evropskim zemljama u kojima fašizam nikada nije postao zvanična ideologija, tj. u kojima 
fašisti nikada nisu uspjeli da preuzmu vlast.

Također,   u   drugom   dijelu   rada   govorit   će   se   o   ljudima   koji   predstavljaju   desničarske, 
fašističke pokrete u novijoj historiji Evrope, tačnije, poslije Drugog svjetskog rata. Naime, 
iako se može slobodno reći da je fašizam, kao pokret, doživio poraz u Drugom svjetskom ratu 
zajedno sa zemljama koje su ga tada predstavljale (Njemačka, Italija), i dan-danas u mnogim 
zemljama Evrope postoje razne fašističke stranke i pokreti.

U ovom radu pokušat ćemo vam približiti razmišljanja i stavove svih intelektualaca koji su 
doprinijeli razvoju fašizma, kako u njegovom samom nastanku i razvitku (1919-1945), tako i 
u novijoj historiji (poslije Drugog svjetskog rata), kada je on već bio osuđen od strane većine 
svjetskog stanovništva.

4

2.FAŠIZAM I INTELEKTUALCI (1919-1945)

2.1. NJEMAČKA

Većina intelektualaca , tačnije, pisaca u Njemačkoj su podržavali njen ulazak u Prvi Svjetski 
rat. On su to smatrali jedinim načinom odbrane jedne kulturne tradicije od koje zavisi njihova 
egzistencija kao umjetnika. Jedan od takvih je bio i Tomas Man, pisac koji mu se radovao i u 
potpunosti podržavao rat. Tomas Man je politiku shvatao kao prinudno političko sudjelovanje 
svakog pojedinca, što je po njegovom mišljenju bilo kobno za umjetnike.

U ljeto , tačnije u martu 1918. godine potpisan je Brestlitovski mir koji je jamčio sigurnost na 
istočnom frontu. Za Vladu je tada ostalo još samo da objavi abduktaciju cara i proglasi 
Republiku Njemačku. Maks von Baden objavio je abdikaciju 8. novembra. U januaru 1919. 
vojska je ugušila ustanak spartakovaca u Berlinu. Socialdemokratska vlada pala je 6.aprila, 
nakon čega je u Minhenu uz veliku zbrku proglašena Sovjetska republika. Nacionalisti nisu 
nikako   mogli   da   oproste   porglašenje   Republike,te   još   manje   potpisivanje   Versajskog 
sporazuma. Znali su da će ih Versajski ugovor mnogo toga koštati, a najviše časti. Nedugo 
zatim francuske i belgijske trupe ulaze u središte Njemačke. Njemačka je svoje ratne dugove 
isplaćivala tako što je unišštavala uštede siromašnih i srednje klase, dok su bogati industrijski 
magnati samo jačali. Nastala je abnormalna klasna podjela. Tada na njemačku političku scenu 
stuoa Njemačka Nacional-socijalistička Radnička Partija. Vođe partije su bili Anton Dreksler, 
ekonomist Gotfried Feder i Adolf Hitler. Adolf Hitler je bio najvažnija ličnost partije, bio je 
zaštitnik srednje klase. Partija je imala 25 osnovnih tačaka, od kojih se većina odnosila na 
Jevreje. U Njemačkoj su postojala dva tioa antisemitizma, postojao je aristokratski prezir 
prema Jevrejima, na njihov uspjeh u nauci, umjetnosti, biznisu i ostalim poljima, a drugi tip 
je bio antisemitizam kao sujevjerje.

Silno buđenje nacionalne svijesti dali su ideji strašnu moć. Razni intelektualci su pridavali 
mnogo   pažnje   antisemitizmu.   Još   1881.   godine   Eugen  Dühring,   profesor   ekonomije   i 
flozofije   na   univerzitetu   u   Berlinu   u   svom   radu   „Die   Judenfrage   als   Rassen,   Sitten   und 
Kulturfrage“ opisuje Jevreje kao najgori element čovječanstva u kojoj je i sama krv opaka

1

.

Hitler je gajio iskrenu mržnju prema Jevrejima, a pritom je tu mržnju iskoristio kao recept za 
okupljanje masa.

Godine 1924. objavom knjige „Mein Kampf“ („Moja borba“) to potvrđuje. Hitler je, ustvari, 
imao samo jedan cilj : da dođe do vlasti. On je imalo malo intelektualne podrške koja ga je 
podsticala, uglavnom od Völkisch nacionalista, koji su doživjeli procvat tek dolaskom Hitlera 
na vlast. Njihov predstavnik bio je pjesnik i kritičar Adolf Bartels. Adolf Bartels je tvrdio da 
jedna  od   njegovih   najvećih   zasluga   „jeste   to   što   doprinosi  konačnom  razdvajanju   imeđu 
Njemaca i Jevreja u historiji njemačke književnosti.„

1

 

Alastre Hamilton: „Fašizam i intelektualci (1919-1945)“, „Biblioteka Zodijak“, 39, Beograd, 1971

Želiš da pročitaš svih 17 strana?

Prijavi se i preuzmi ceo dokument.

Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.

Slični dokumenti