Građansko pravo

Pojam građansko pravo

Građansko pravo u objektivnom smislu je grana privatnog prava koja kao skup pravnih pravila uređuje odnose pravnih subjekata povodom činidaba, stvari, imovine i njihovih osobnih neimovinskih dobara.

Naziv građansko pravo

Naziv građansko pravo potječe iz rimskog prava kao prijevod latinskog IUS CIVILE. Ius civile je bio naziv za ukupni pravni poredak koji je važio u rimskoj državi i tim se pravom mogao služiti isključivo rimski građanin. Strancima je to pravo bilo nedostupno, ali su se za potrebe saobraćaja sa strancima stvorila u rimskom pravu nova pravila koja su rimski pravnici nazvali IUS GENTIUM! To je pravo bilo oslobođeno strogog formalizma pa su se njime rimski građani služili i u međusobnim odnosima.

Car Karakala je svojom poznatom konstitucijom Antoniana iz 212.g.n.e podijelio rimsko građanstvo svim slobodnim podanicima rimske države pa su onda instituti ius gentium postali sastavnim dijelom ius civile. Nakon toga se ius gentium počeo sadržajno kretati prema prirodnom pravu.

Postoji i naziv privatno pravo koje je povezano s podjelom cjelokupnog prava na javno i privatno prema Ulpijanu, pa bi onda bilo javno pravo ono koje se odnosi na položaj države, a privatno ono koje se tiče koristi pojedinaca.

Ima još jedan naziv – imovinsko pravo. Građansko pravo pretežno uređuje odnose imovinskog pravnog sustava. No to je preširoko, jer i neke druge grane imaju karakteristike imovinskog (porezno, industrijskog vlasništva), a preuzak je jer ne obuhvaća neimovinske aspekte

 
NAČELO DISPOZITIVNOSTI:

• Još se naziva načelo slobodne inicijative ili načelo autonomije.
• Načelo dispozitivnosti u građanskom pravu znači da građanskopravni odnos nastaje, mijenja se I prestaje ponajprije voljom pravnih subjekata.
• Ljudi stupaju u određene građanskopravne odnose u prvom redu da bi zadovoljili svoje materijalne potrebe.
• Pri zasnivanju, promjeni ili prestanku građanskopravnog odnosa mora se uvažavati njihova volja.
• Načelo izražava činjenicu da osoba slobodno raspolaže svojim osobnim neimovinskim dobrima.

Na području obveznog prava načelo dispozitivnosti izražava se kao SLOBODA ugovaranja koja podrazumijeva:

• Slobodu svakog sudionika u prometu da se odluči hoće li ući u neki obvezni odnos ili ne
• Slobodu izbora vrste ugovornog odnosa
• Slobodu utvrđivanja sadržaja
• Slobodu izbora oblika ugovornog odnosa

NAČELO STRANAČKE RAVNOPRAVNOSTI:

Položaj stranaka u odnosu je KOORDINIRAN, a to znači da nema podređivanja jedne strane drugoj ili drugim riječima nema subordinacije. Ovo načelo je usko povezano s načelom dispozitivnosti. Budući da građanskopravni odnos nastaje u pravilu voljom njegovih sudionika, logično je da te volje budu međusobno ravnopravne. To načelo je utvrđeno u čl. 3 ZOO.
Čl. 3 ZOO kaže: “Sudionici u obveznom odnosu ravnopravni su!”

IMOVINSKA SANKCIJA:
Sankcija je štetna posljedica koja treba pogoditi onoga koji se ne drži zapovijedi ili zabrane izražene u pravnoj normi. Ona znači štetnu posljedicu koja stiže onoga koji ne ispuni obvezu što ju je na sebe preuzeo stupajući u građanskopravni odnos. U građanskom pravu dolazi do priznanja isključivo imovinske sankcije za neispunjenje dužne obveze.
U početku su sankcije najprije bile osobne pa je dužnik koji nije platio dug postajao vjerovnikov rob! Kasnije je morao ići u dužnički zatvor. Dok se danas recimo vjerovnik može namiriti jedino iz dužnikove imovine, a nema nikakve vlasti nad osobom dužnika.
pr. imovinske sankcije:
Naručimo taksi da nas u 12 h da nas odveze na kolodvor jer moramo otputovati baš vlakom koji odlazi u 12:30. Vozač taksija ili jako zakasni ili uopće ne dođe I mi ne stignemo na vlak. Prema tome taksist nije ispunio preuzetu obvezu. Mi ga zbog toga ne možemo strpati u zatvor, ali možemo ga tužiti za naknadu štete ako smo pretrpjeli štetu njegovom krivnjom. On će biti osuđen platiti određeni iznos novca, a ako nema novca zaplijenit će mu se njegove stvari I one će se sudski prodati da bi se namirila naša tražbina.
Iz ovoga vidimo da je građanskopravna sankcija imovinska, a ne osobna I u ovom primjeru ona nije pogodila taksista nego njegovu imovinu.

PROMETNOST PRAVA:
Pri prometnosti prava ima se na umu promet SUBJEKTIVNIH građanskih prava.
Subjektivno građansko pravo je ovlaštenje koje za sudionika KONKRETNOG građanskog odnosa nastaje u okviru tog odnosa uređenog građanskim pravom u objektivnom smislu.
pr. pravni odnos kupoprodaje uređen je pravnim pravilima objektivnog građanskog prava. u konkretnom kupoprodajnom odnosu kupac je ovlašten tražiti od prodavatelja izručenje stvari. To njegovo ovlaštenje naziva se SUBJEKTIVNO pravo.
Kupac može dobrovoljnim sporazumom s nekom trećom osobom prenijeti to svoje pravo na neku treću osobu.  A je prodao aparat B-u, pa B može svoje pravo da od A zatraži aparat prenijeti na C!

Također ima subjektivnih prava koja su neprometna, npr.pravo osobne služnosti, strogo osobna prava kao što su pravo na život, čast, ugled itd.
Prometnost subjektivnih prava posljedica je razmjene robe putem tržišta. Kolanje stvari u prometu se odražava kao prijenos prava. Stoga ako netko preuzme obvezu da na drugog prenese neko pravo, pa to ipak ne učini, može pravnim sredstvima biti na to prisiljen.