Odlomak

Reciklaža gradjevinskih materijala – osnove
Veliki problem današnjice pored sve veće zagađenosti vazduha, vode i zemljišta je ogroman porast količine otpadnog materijala. Supstance koje su delimično ili potpuno neupotrebljive – otpad, nastaju u svakom području ljudske delatnosti. Sa sve većim brojem stanovnika, porastom industrijske proizvodnje i potrošnje, stvara se sve veća količina otpadnog materijala, koji u ekološkom smislu dovodi do sve veće zagađenosti životne sredine. Ocuvanje resursa i reciklaža su dugo vremena bili opredeljenje odredjenog segmenta populacije. Reciklaža je vekovima bila standardna isplativa praksa u proizvodnji metala a takođe ima duboke korene i u proizvodnji papira.
Oba ova uticaja – strast za ocuvanjem životne sredine i isplativost, u svetu biznisa, spojili su se krajem dvadesetog veka u sektoru graditeljstva i rusenju gradjevina.
Izuzimajuci metalni deo, vecina materijala stvorena pri gradjenju ili rusenju gradjevina prethodno su bili karakterisani jednostavno kao otpad – šut ili krš. Po donedavnoj proceduri, koja se smatrala efikasnom, materijal se kamionima prevozio na deponije i jednostavno se odlagao na prostor koji je za to namenjen. Građevinski otpad je u glavnom bio van interesa boraca za očuvanje životne sredine koji su se u glavnom fokusirali na staklenu i PET ambalažu, papir i ostale materijale koji su bili svakodnevno vidljivi običnom čoveku.
Situacija je počela da se menja kada su počele prve studije o kategorizaciji otpada, posebno na deponijama. Statistika je otkrila jasno da građevinski otpad zauzima značajan udeo u ukupnoj količini otpada i to su primetili oni koji su se bavili zaštitom životne sredine.
Na strani isplativosti, investitori u razvijenim zemljama su počeli da uviđaju promene u faktorima koji utiču na odvoženje i odlaganje otpada koji nastaje pri izgradnji i rušenju građevina. Rašireno područije metropola najčešće znači da su deponije daleko na periferiji a uz to je cena goriva postajala sve viša. Isto tako kamen koji je bio korišten za nasipanje terena je dovožen sa velikih udaljenosti po sve višim cenama transporta.
Koncept i praksa mlevenja i recikliranja betona i asfalta počeli su da se ubrzano šire i u isto vreme su preduzetnici podsticani da probaju sličan pristup i sa drugim materijalima gradjevinskog otpada, kao što su drvo i gips.
Dve sfere – investitori koji su imali finansijski interes i zaštitnici šivotne sredine koji su smatrali građevinski otpad značajnim udelom ukupnog otpada na deponijama – uskoro su susreli i trecu grupu zainteresovanih strana: arhitekte, građevince i vlasnike nekretnina koji su želeli da demonstriraju odgovorno ponašanje prema životnoj sredini.
Ovakav spoj rezultirao je ubrzanim rastom ‘zelene gradnje’ u razvijenim zemljama i nastankom mnogih standarda koji su pretvorili građevinski otpad u reciklirajuće materijale i pružili značajan podsticaj u privrednom sektoru reciklaže koji je već bio u zamahu.

Životni ciklus jedne gradjevine  je ranije bila jednosmerna ulica. Materijali za gradnju su se uzimali i koristili za izgradnju gradjevine, a jednom kada gradjevina dostigne kraj svog upotrebnog života i kada se sruši, materijal se pohranjivao na predviđenu deponiju ili se delom spaljivao u insineratorima. Društveni i ekonomski faktori zahtevaju da današnji životni ciklus građevine bude kružnog toka, tako da se petlja spoji u najvećoj mogućoj meri korišćenjem građevinskog otpada u proizvodnji nekog novog proizvoda

No votes yet.
Please wait…

Prijavi se

Detalji dokumenta

Više u Skripte

Više u Zaštita životne sredine

Komentari