Odlomak

Uvod

Oligarhija – vladavina manjine (grčki oligos – malo i arkhê – vladanje), je vrsta vlasti u kojoj većina moći je u rukama manjeg dijela populacije ali koje je normalno najmoćnije bilo po svom bogatstvu, vojnoj sili, strahovladi ili političkom uticaju.
Politički analitičari kažu da je svako društvo neizbježno oligarhijsko ma koji politički sistem gledali. Broj članova oligarhije ne predstavlja jedan siguran kriterium za određivanje oligarhijskog sistema. S toga je bitno analizirati s više pažnje kriteriume pripadnosti oligarhijskom društvu: kako postati član, kako isti ostati i kako izaći iz tog društva. Razne vrste kriteriuma, više ili manje službene i više ili manje stabilne u vremenu, mogu ući u igru. Oligarhije su složeni politički sistemi sa često više krugova moći, koja je sve više i više koncentrisana, specijalizirana u skladu s domenom moći, na primjer ekonomska, pravna, religijska, vojna, tehnološka, itd. čije izražavanje je često diskretno i kolegijalno. Treba reći da je oligarhijsko društvo nestabilno, njegova moć se mijenja vremenom (bilo da opada ili raste) i taj fenomen je dodatno zakomplikovan spoljnim uticajima. Oligarhija je bila karakteristična u Sparti, gdje su vlast imali samo najbogatiji slojevi društva.

Robert Mihels(1876-1936)

Robert Mihels je rođen u njemačkoj građanskoj porodici u Kelnu, a studirao je u Francuskoj i Italiji. Kao dvadesetogodišnjak ulazi u sindikalni pokret Italije, kao i u sindikalni i socijaldemokratski pokret Nemačke.
Njegov misaoni put je bio neobičan. Započeo je kao ubeđeni socijalista i marksista, da bi završio kao simpatizer fašizma. Još u svojoj sindikalističkoj fazi objavio je 1911. godine jednu izuzetno značajnu knjigu za političku sociologiju, čiji je naslov „Sociologija partija u modernoj demokratiji”.  Knjiga ima karakterističan podnaslov koji ukazuje na njenu glavnu poentu: istraživanja o oligarhijskim tendencijama u grupnom životu. Zanimljivo je, takođe, da je  Mihels predavao uvodni kurs iz Političke sociologije na Univerzitetu u Rimu, a ta predavanja su objavljena 1927 godine kao jedan od prvih udžbenika iz ove oblasti pod naslovom Corso di Sociologia Politica.
U svojoj prvoj fazi sindikalnog socijalizma kada prihvata mnoge marksističke postavke, Mihels je oštar kritičar slabosti radničkog pokreta i lijevih političkih partija koje su iz njega proizašle. Iza fasade revolucionarne retorike Mihels otkriva sve veću političku atrofiju radničkih partija. Posebno je kritičan prema partijskim vođama radnika koji djeluju u okviru građanskih institucija. On je dokazivao da je osnovna slabost njemačkog radničkog pokreta predvođenog socijaldemokratskom partijom u tome što smatra parlament jedinim poprištem socijalističke političke akcije. Pisao je: „Prava socijalistička moć ne leži u parlamentu, već u masama“ i „Parlamentarizam ubija socijalizam u njegovom najdubljem vidu“. Oštro je kritikovao njemački radnički pokret, tvrdeći da je „prožet duhom plašljivog legalizma“. Zagovarao je antimilitarizam, za koji je tvrdio da predstavlja odbacivanje vrednosti građanskog sveta; kao i generalni štrajk, koji bi značio odlučno odbacivanje političkih metoda buržoazije i njihovu zamenu samostalnom akcijom radničke klase.
Relativno rano je formulisao tezu, koja će kasnije postati ključna tema njegove knjige „Sociologija partija u modernoj demokratiji“. To je teza o „organizaciji radi organizacije“. Dokazivao je da njemačka radnička partija napušta teren klasne borbe radi parlamentarnih kompromisa i ograničenih reformi prvenstveno zato što želi da sačuva organizaciju i finansijsku podršku. Upozoravao je da su i radnici pošli istim putem i prihvatili isti tip organizacije kao druge klase. Zalagao se za ideju i praksu sindikalizma unutar partije, to jest za delovanje sindikalističke frakcije unutar partije. Opravdano je isticao da socijalistički pokret ne može da postoji bez intelektualaca.

U knjizi „Sociologa partija u modernoj demokratiji“ Mihels najpre ukazuje na sledeći paradoks: demokratija ne može bez organizacije, jer bi se raspršila u nekonzistentnoj masi. U odsustvu organizacije demokratija postaje haos, besporedak. A jedina opcija gora i od najgoreg poretka je, kako je Hobs učio, prirodno stanje ili besporedak. Na drugoj strani, međutim, jačanjem organizacije umanjuje se ili nestaje demokratija. Mada, po Mihelsovom mišljenju, postoji jedna bitna sličnost između demokratije i organizacije. Ona leži u činjenici da su i jedna i druga oružje u rukama slabih u borbi protiv jakih. Suština njegovog paradoksa leži u protivurečnom odnosu između demokratije i organizacije. Što je više organizacije, to je veća uloga vođa, na jednoj, i manji značaj demokratije, na drugoj strani. Mihelsov čuveni gvozdeni zakon oligarhije je izraz navedenog paradoksa. Taj čuveni i mnogo puta citirani zakon sažeto glasi: „Ko kaže organizacija, kaže i tendencija ka oligarhiji“.

No votes yet.
Please wait…

Prijavi se

Detalji dokumenta

Više u Seminarski radovi

Više u Skripte

Više u Sociologija

Komentari