Hormon rasta,mehanizam dejstva, lučenje i poremećaji
HORMON RASTA, MEHANIZAM DEJSTVA, LUČENJE I
POREMEĆAJI
-seminarski rad-
Autor:
Mentor:
Sadržaj
Uvod............................................................................................................................................1
1.Krvno moždana barijera...........................................................................................................2
2.Migracija kroz endotel............................................................................................................. 7
3.Endotelne ćelije........................................................................................................................8
4.Athezijski molekuli................................................................................................................10
Literatura...................................................................................................................................15

1.Krvno moždana barijera
Da bi sa uspehom obavljao najsuptilniju i najsavršeniju ulogu koja mu je dodeljena u
organizmu, priroda se pobrinula da mozak u izvestnoj meri postavi iznad dešavanja u ostatku
organizma i formiravši, između ostalog, neku vrstu barijere između krvi i moždanog tkiva.
Prema savremenom konceptu unutar centralnog nervnog sistema (CNS) postoje četiri
barijere:
1.krvno-moždana barijera (krv - vanćelijski prostor);
2.krvno-likvorska barijera ( krv - likvorski prostor);
3.barijera membrane parenhimskih ćelija (vanćelijski - unutarćelijski prostor);
4.vanćelijska barijera (likvor-vanćelijski prostor)
Nemački istraživači su pre više od sto godina eksperimentalnim radovima u
in vivo
uslovima pokazali postojanjekrvno-moždane barijere. Od tada neprestano traju napori sa
ciljem razjašnjenja njene mikrostrukture i mehanizama funkcionisanja.
Strukturno, krvno-moždana barijera (KMB) je jednoslojni niz specijalizovanih,
nefenestriranih, mikrovaskularnih endotelnih ćelija (EĆ), koje su međusobno spojene čvrstim
vezama i lišene transcelularnih pora. Oko ovog kontinuiranog sloja kapilara nalazi se bazalna
membrana I sloj pericita. Periciti su kontraktilne ćelije (glatke mišićne ćelije) koje svojim
produžecima obavijaju kapilare. Iako njihovo mesto u funkcionisanju KMB za sada nije
razjašnjeno, zna se da ove ćelije produkuju i sekretuju brojne imunomodulatorne agense koji
mogu da utiču na imunsku reakciju unutar CNS. Perivaskularne ćelije se, takođe,nalaze duž
endotelnih ćelija moždanih kapilara i prema rezultatima studije Angelova i saradnika imaju
ulogu u imunskoj reakciji u CNS. Naime, pokazano je da su perivaskularne ćelije koje se
nalaze u blizini bazalne lamine ĆK KMB, slično makrofagima, sposobne za fagocitozu i pre-
zentaciju antigena. Usled toga moguće je da cerebralne perivaskularne ćelije predstavlju prvu
liniju odbrane u CNS.U čvrstom kontaktu sa spoljašnjom površinom moždanogendotela
nalazi se protoplazmatski tip astrocita.
Astrociti imaju značajnu ulogu u razvoju KMB, a zatim aktivno učestvuju u
obavljanju njenih funkcija koordinišući aktivnost mikrovaskularnih moždanih endotelnih
ćelija. Ove ćelije učestvuju u održavanju jonske homeos-taze, modulišu endokrinu funkciju
endotela, učestvuju uproizvodnji azotnog oksida, oslobađaju hemokine. Napropustljivost
KMB astrociti mogu uticati i preko modulacije ekspresije athezijskih molekula na endotelnim
ćelijamabarijere. Bez obzira na opisani položaj i značaj astrocitadokazano je da, za razliku od
beskičmenjka, kod kičmenjaka astrociti ne čine sastavni deo KMB (1).
Endotelne ćelije KMB, fenotipski različite od perifernih , pokazuju dve karakteristične
osobine: izuzetno malibroj endocitnih vezikula i postojanje čvrstih veza izmeđućelija, čime se
limitira i transcelularni i paracelularni tran-sport. Navedene osobine endotelnih ćelija KMB
nezavisnosu regulisane.
Pod fiziološkim uslovima ĆK KMB imaju aktivna antiinflamatorna i antitrombotička
svojstva (1), kao i sposobnost efikasnog ograničavanja ulaska jona, proteina idrugih polarnih
molekula u CNS. Poznato je da mali i liposolubilni molekuli prolaze kroz KMB, dok mali i
velikihidrofilni molekuli zahtevaju aktivni transport . Uslučaju esencijalnih hranljivih materija
kao što je glukozai pojedine aminokiseline, prolazak je posredovan specifičnim membranskim
transportnim proteinima, koji su pri-sutni u visokoj koncentraciji u EĆ mozga. Aktivni
transport za pojedine makromolekule može da bude posredo-van i receptorima. Najbolje
proučen od njih je receptor zatransferin (CD 71). Jedan od značajnih transportnihmolekula, P-
glikoprotein, prisutan je u visokoj koncentraciji u moždanim kapilarima sa specifičnom
sposobnošću transporta liposolubilnih molekula nazad u cirkulaciju izmoždanog tkiva .
Sa druge strane, permeabilnost ove membrane u mnogome zavisi od stabilnosti
međućelijskih veza, koje vrlo često bivaju modifokovane, kako u fiziološkim, a naročito
patološkim okolnostima.
S obzirom na to da čvrste veze predstavljaju, najverovatnije, glavnu funkcionalnu
komponentu KMB, opravdanje interes za rasvetljavanje strukture i regulacije ovih veza.
Kompleks interćelijskih veza EĆ KMB koji čine athe-rentne i čvrste veze uočava se sa
izvesnim strukturnim raz-likama i između epitelnih ćelija, koje u izvesnim karakteristikama
pokazuju značajnu sličnost sa endotelnim ćelijamamozga. Pokazano je da se čvrste i
atherentne veze međuso-bno razlikuju i strukturno i biohemijski. Same atherentneveze se,
pak, ostvaruju kontaktom između ćelijskih membranskih molekula athezije, kadherina.
Pretpostavlja se daproteini atherentnih veza utiču na proteine čvrste veze
prekocitoplazmatskih i citoskeletnih komponenata, ali i to da čvrste veze zavise od
atherentnih veza. Tako su eksperimentiGumbinera i Simonsa pokazali da antitela prema E-
kadherinu (epitelni athezijski molekul zavisan od kalcijuma) blokiraju formiranje čvrstih
veza. Pored toga što atherentneveze prethode nastanku čvrstih veza, njihova intaktnost
jepotrebna i za održavanje čvrstih veza. Dok je kod nekih ćelija kompleks koji čine čvrste
veze jasno odvojen od atherentnih veza, dotle kod drugih tipova ćelija, uk-ljučujući i EĆ
mozga, postoji izvesna prepletenost i među-zavisnost atherentnih i čvrstih veza. Korišćenjem
monoklonskih antitela prema antigenima čvrstih veza prvi putsu strukturno i funkcionalno
okarakterisani proteini koji ulaze u njihov sastav. Prvi identifikovani protein, bio je
Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.
Slični dokumenti